Emmylou Harris
Wrecking Ball
(Elektra/Dancing Bear)
Postoje izvođači u čijim se rukama sve pretvara u suho zlato, bez obzira bave li se rockom, soulom, hip-hopom ili, primjerice, countryjem. Emmylou Harris je svirala country onda kada – poslužimo li se frazom jednog kritičara – “svirati country nije bilo cool”. No svi znaju da ona zapravo nikada i nije bila ‘čista’ žanrovska pjevačica.
Njen kristalno čist i besprijekorno sjetni sopran izbrusio se kroz suradnju s velikim inovatorom Gramom Parsonsom u čijoj se glavi početkom 1970-tih rodila jedna od najsmjelijih ideja u povijesti rock glazbe: country glazbu približiti radikalnim rock and roll hipijima. Prije negoli je umro od prekomjerne doze heroina, Gram je zamalo uspio u svojoj namjeri, a posao je dovršila Emmylou Harris koja je preuzetu baklju odvela tamo gdje se malo tko nadao – na top liste.
Ondje, ali i na mnoga druga, još neočekivanija mjesta. Upravo reizdani album Wrecking Ball (izvorno iz rujna 1995.) pokazuje do koje granice seže njezin talent, funkcionirajući kao kruna jedne sjajne karijere i definitivna potvrda sofisticirane vizije koja je (iako otkriva mnoge utjecaje) postala samo njezina. Dakako, dio zasluga pripada i kanadskom producentu Danielu Lanoisu, koji prekretnicu u vlastitoj karijeri doživljava poznanstvom s britanskim ne-glazbenikom (i kasnijim mentorom) Brianom Enoom, bivšim članom grupe Roxy Music.
Lanois se izgradio proučavajući Enoove ambijentalne skulpture i ugrađujući ih u rastezljive okvire korijenskog rocka sjevernoameričkog kontinenta. A ti okviri sazdani su ne samo od folk tradicije, bluesa i glazbe New Orleansa, nego i natruha country and westerna; tako će se materijal koji je u studio donijela Emmylou Harris pokazati idealnim predloškom za savršenu suradnju.
Rezultat je bio jedan od vrhunaca karijere Emmylou Harris – a svakako njezin najbolji rad nakon osamdesetih. Od naslovne skladbe Neila Younga (koji ujedno i ostvaruje zapaženo gostovanje u temi koja objedinjuje duboku emotivnost, vrhunski autorski rukopis i karakterističnu ugođajnost), do “Waltz Across Texas Tonight” Rodneya Crowella, priča ostavlja dojam perfekcije na svim razinama.
Netko je Wrecking Ball opisao riječima “meditacija ne temu nepodnošljive lakoće postojanja”, no njegov je ključni adut eklekticizam: pjesme poput Hendrixove “May This Be Love” malo tko očekuje u repertoaru nekoga tko ima veze s country and westernom, no, ponovimo, Emmylou je glazbu od početka doživljavala kao emotivno područje u kojemu stilska ograničenja postoje samo da bi se srušila. Dakako, ta je činjenica približava suvremenoj americani, čemu u prilog govori način svake izvedbe – posebice Dylanove “Every Grain Of Sand” i “Goodbye” Stevea Earlea kao još jednog nezaobilaznog gosta.
No, ponovimo: razigranim kreativnim osobnostima stilovi i (pod)žanrovi više smetaju nego koriste. Album se sada pojavljuje kao raskošno upakirano dvostruko izdanje, s dodatnim CD-om i bonus DVD-om Building The Wrecking Ball koji osvjetljava genezu nastanka ovog iznimnog djela.
Čak su i ‘otpaci’ sjajni i uopće tako ne zvuče: tako se (s drugog diska) osobito ističe izvedba “All My Tears” teksaške autorice Julie Miller – jednostavnija, izravnija, manje ispolirana od konačne verzije, a možda čak i za nijansu uvjerljivija. Dodaju li se tome blistave verzije Cohenova klasika “The Stranger Song” i Lanoisove primjereno “mistične” “Still Water”, čak je i bonus disk vrijedan zasebnog proučavanja.
