The Black Keys
Turn Blue
(Nonesuch / Dancing Bear)
Da je globalna rock scena (a pogotovo ona srednjostrujaška) u dubokoj krizi, odavno nije nikakva tajna. U tom smislu, tandem The Black Keys vjerojatno se može smatrati jedinom preostalom superstar-ekipom na temeljito uzdrmanoj pozornici. Dakako, dobra vijest glasi da je nakon dva pilot singla napokon izašao novi, osmi po redu studijski album – Turn Blue.
Moglo bi se reći kako su na njemu Dan Auerbach i Patrick Carney dovršili neminovan proces odmicanja od garažnih blues korijena kojih se danas sjećaju samo njihovi najstariji slušatelji.
Ovdje prevladavaju pjesme bogatije teksture, bliske suvremenoj pop glazbi, a to je svakako jedna od ključnih – ali i nužnih – posljedica suradnje s Danger Mouseom.
Jedna od najzabavnijih iznimaka je finalna “Gotta Get Away”, kreirana po recepturi rocka sedamdesetih, koja zvuči kao da su se napokon opustili, ne misleći pritom na komercijalne pritiske, na zvučni ‘dizajn’ i na očekivanja mainstreama. No, to je doista iznimka. Brian “Danger Mouse” Burton postao je nezaobilazna karika u stvaralačkom procesu Black Keysa. A on se odavno etablirao kao treći član grupe koji oblikuje zvuk benda, ali je i aktivni suautor i klavijaturist čije dionice dodaju punoću i ekstra nijanse.
Možda se i posvemašnja banalnost razočaravajućeg singla “Fever” može pripisati njemu, a možda je krivica ravnomjerna – ali to nije ni važno. Bitno je da su se u dosad manje-više besprijekornoj karijeri benda napokon počele pojavljivati ozbiljne pukotine.
Album je snimljen tijekom prošle i ove godine u tri različita studija, u Hollywoodu, u poznatom Sunset Sound studiju, potom u Nashvilleu i u Benton Harboru, u Michiganu. Izašao je na etiketi Nonsuch, a dočekan je vrlo dobrim (iako ne baš posvuda i oduševljavajućim) kritikama – što, ponavljamo, nije čudno. Ovdje dominiraju balade u sporom i srednjem tempu, od kojih je najambicioznija, “Weight Of Love”, postavljena na početak. “In Our Prime” započinje standardno, a završava u kovitlacu psihodeličnih sola nalik White Stripesima i grupi Raconteurs.
Sve u svemu, Turn Blue je nekonzistentan album, s dva-tri neoprostiva kompromisa i nekoliko bljeskova (“In Time” je šarmantna, svim produkcijskim glazurama usprkos) koji podsjećaju da još uvijek imamo posla s velikim bendom.
