Feist
Pleasure
(Universal, 2017)
Krhkost, ranjivost i povratak osnovama – to su najčešće odrednice iz mnogobrojnih kritičarskih osvrta na novi, peti album kanadske kantautorice Leslie Feist (i prvi nakon gotovo šestogodišnje diskografske apstinencije, koliko je prošlo od zanimljivog ali zbunjujućeg izdanja Metals).
Iako je tijekom karijere neznatno mijenjala strategiju – koja je u vrijeme deset godina starog albuma The Reminder i singla “1234” rezultirala probojem na polje masovnije publike – njezino oružje ostaje isto. Kontemplativnost i naglašena ugođajnost na Pleasure su pomiješane s pomaknutim autorskim rukopisom i dubokom melankolijom, a u agresivnijim – “rockerskijim” – trenucima glazba evocira estetiku nekih davnih albuma PJ Harvey. Takvih, dinamičnijih zahvata ovdje ima više nego inače, ali ne mnogo: no, unatoč izraženom karakteru, “Any Party” djeluje premalo dorađeno i previše sirovo da bi autorici doista koristilo, dok je “Century” tipično kaotična i tipično poticajna (po želji), čemu pridonosi obrat u drugome dijelu s ugrađenim govornim dionicama Jarvisa Cockera.
Ostatkom albuma dominira spuštena atmosfera i baladičan materijal prožet sumnjama, bolnim opservacijama i tjeskobom koja je očito uzrokovana nekim osobito ružnim prekidom romantične veze. Tipičan primjer, pjesma “Wish I Didn’t Miss You” o svemu tome govori već u naslovu, a suha, škriputava, asketska produkcija samo potvrđuje opću konstataciju: Feist je opet snimila album za sebe, a ne za druge, vjerojatno kao neki oblik autoterapije. Pronađete li u njezinim emotivnim previranjima (i rudimentarno izvedenoj, raštimanoj instrumentaciji) nešto za sebe, tim bolje.
Svjetski kantautorski indie underground u njoj je odavno pronašao heroinu trajnog i neugaslog sjaja, unatoč sve većoj količini slušateljskoga strpljenja koje je potrebno u nju uložiti.
