Fever Ray
Plunge
(Rabid, 2017.)
Karin Dreijer Andersson, švedska izvođačica poznata po svom prvom albumu “Fever Ray” iz 2009., koji nosi isto ime kao i njen umjetnički alter ego kao i po njenom radu u upokojenom mističnom art/electropop dvojcu The Knife vratila se nakon dugih osam godina solo izbivanja i gotovo pet otkako je s bratom Olofom izdala (zasad) oproštajni “Shaking The Habitual”.
Njen nazalni vokal idealno se uklapao u misticizam njezinih/njihovih projekata, pogotovo presvučen kroz fenomenalna minimalistička beatovlja. Gotovo prijeteća atmosfera njihovih pjesama poslužila je kao idealan obrazac za neumorno remiksiranje i sempliranje; nema duše koja nije čula negdje vani remiksirane hitove sa uistinu sjajnog “Fever Ray” kao uostalom i Knifeovih uspješnica. Nakon osam godina čekanja, ima li takvog potencijala na iščekivanom “Plunge”? Više ne nego da. ‘Ajmo direktno – Karin, odnosno Fever Ray na ovom albumu pokušava iz nekog razloga kompenzirati sjajno tekstopisanje s istoimenog prvijenca poprilično plitkom šok-doktrinom.
Kombinacija hiperseksualnosti i jeftinih političkih parola nije ono što je potpisnik ovih redova, inače vrlo naklonjen njenom radu na oba projekta, očekivao nakon svih ovih godina. “First I take you then you take me / Breathe some life into a fantasy / Your lips, warm and fuzzy / I want to run my fingers up your pussy” (s prvog singla “To the Moon and Back”) ili “Free abortions and clean water / Destroy nuclear / Destroy boring” (“This Country”) samo su dio takvog ćudljivog i plitkog dijapazona stihovlja na “Plunge” koja uvelike srozavaju dojam.
Nije doduše stvar samo u tome. “Mustn’t Hurry” ponajbolja je stvar albuma samo zato jer instrumentalno poprilično evocira taj zvonki, mračni elektronički minimalizam njenog prvog albuma. Naravno, nije sada stvar u tome da smo očekivali kopiju senzibiliteta tog prvog albuma, ali ni u onom drugom udarnom dijelu stvari za “Plunge” jednostavno ne idu u smjeru osvježenja i osjećaja da nam je njeno stvaralaštvo nedostajalo sve ove godine.
“A Part Of Us” pokušava oscilirati kako bi album imao što širu paletu aranžmana bez da pokušava previše zabrazditi, no u tom gubljenju “Plunge” postaje upravo to; šok-terapija auditivnih i tekstualnih rješenja. “Plunge” naprosto zvuči kao zvučna kulisa hiperseksualiziranoj “Tinder” generaciji, usredotočena na brze ritmove i brzi seks, s zbunjenim buđenjem kakvo ostavlja preslušavanje ovog obećavajućeg albuma.
Kako bi sama Fever Ray otpjevala na “A Part Of Us”: Brings out the wrong kind of attention out here.
