Fleet Foxes
{etRating 4}
Bella Union/Dancing Bear
Umjetnost ne dolazi od zadovoljstva svakodnevnim životom, gotovo uvijek su neki demoni u igri, porivi i stanja koji čovjeka pred ostatkom svijeta učine, blago rečeno, čudnim. Robin Pecknold tek je navršio 23 godine, dolazi iz maglovitog Seattlea i stvara neobično atmosferičnu, «duboku», produhovljenu i promišljenu glazbu. Bilo bi ružno reći da je bolestan, ali sam priznaje da pati od sociofobije, i ne druži se s nikim izvan svog benda. On nije od tipova koji će se oženiti, napraviti karijeru od 9 do 5, troje djece i uživati u vikend druženjima s obiteljskim prijateljima. Usamljenost možda nije najbolje rješenje za održavanja zdravog duha, ali je plodno tlo za rađanje neke vrste ventila. Netko će se prazniti tako da po noći najlon čarapom davi ljude, drugi će sjesti za papir i pisati pjesme. Pecknold je, srećom, otišao ovim potonjim putem. I ide mu jako dobro. Debi Fleet Foxes izašao je još prošle godine, a od nedavno je nabavljiv i kod nas. Na mnogim je listama najboljih prošlogodišnjih izdanja upravo ovaj album zauzimao najviša mjesta. Nakon provjere o čemu je riječ, preostaje samo pridružiti se panegiricima. Fanovi onog što su My Morning Jacket radili na počecima doći će na svoje. Fleet Foxes sviraju neku vrstu baroknog folka, zvuče kao izvanredna snimka tamo negdje iz sezone 1972.-73. Ne skrivaju svoje uzore, od najmlađih dana, uz roditelje pasionirane štovatelje glazbe šezdesetih i sedamdesetih, zakačili su se na Dylana i Younga, kasnije otkrili i pop senzibilitet Briana Wilsona. Tako bi se dalo opisati i njihovu glazbu – kao da je Cosby, Stills, Nash album aranžirao Wilson. I još nekako uzvišenije, Pecknold kao sugestivni pjevač tjera da stalno mislite na crkvu iz nekog razloga, ugođaj je takav da sugerira na kakvo misno slavlje, iako ovdje nema ni riječi o gospelu. Ugođaj kakvog se od «Grace» Jeffa Buckleya do danas može nabrojati na prste jedne ruke. Kao The Band na Prozacu, Fleet Foxes odišu svojevrsnom ruralnošću – oni su tako prirodni, bistri poput planinskog potoka, u njima, kao u kakvih Amiša, nema nikakvog tereta modernosti, što ne znači da pate od anakronosti. Izvanvremenost bi bila bolja riječ.
U ovom izdanju, diskografska kuća je dodala i EP sa šest stvari također iz prošle godine, Sun Giant, koji baš u ničemu ne zaostaje za 11 pjesama s albuma.
Tihomir Ivka
