Foals
Antidotes
(SubPop Records, 2008)
Voljeli Franz Ferdinand ili ne, jedno se toj skupini ne može poreći, da su svojim prvim albumom kojeg je obilježio diskoidni retro pristup rock glazbi, ubrizgali otočkoj sceni novu injekciju živosti i groovea potaknuvši na taj način eksploziju istih ili sličnih bendova.
Na prvi pogled se niti Foals ne razlikuju od tog mnoštva jer je puno toga, ne samo u glazbi, tu po šabloni. Retro odijevanje, frizure uredno počešljane u stranu, visoko podignuti instrumenti, čak je i pjevač Yannis Philippakis, kao što mu samo ime govori, grčkog podrijetla, baš kao i Alex Kapranos iz spomenutih Ferdinanda. I sama glazba se bazira na minimalističkim rifovima i diskoidnim ritmovima. Ali tu svaka sličnost prestaje jer čini se da su Foals usvojili najbolje od tog muzičkog vala i tome pridodali svoj poseban štih i viđenje glazbe.
Da imamo posla s malo drugačijim bendom vidljivo je već iz uvodne “The French Open” koja iz početnog dub prizvuka ulijeće u moćni diskoidni ska potpomognut puhačkom sekcijom i moćnim vokalima. Aktualni singl “Red Socks Pugie” bi po svojoj kvaliteti mogao konkurirati već sada za singl godine. “Olympic Airways” obilježavaju prekrasni gitarski flažoleti i melankolične vokalne harme, a još jedan singl “Baloons” rastura plesni podij žestokim funky ritmom preko kojega se sudaraju nervozni gitarski rifovi i vokali praćeni trubama i saksofonima koji daju cijeloj stvari poseban šarm.
Afinitete Foalsa prema eksperimentiranju s elektronskim zvukovima i ritmovima – što je još jedan čimbenik koji ih udaljava od dobrog dijela scene – otkriva i još jedan veličanstven trenutak albuma, pjesmu “Big Big Love (Fig.2)” koja iz smirenog, pomalo tugaljivog početka prolazi preobražaj do tutnjajućeg finala koje industrijskom bukom melje sve pred sobom do konačnog stišavanja.
Uistinu sjajan prvijenac i možemo Foalsima samo poželjeti još ovakvih, ako ne i boljih albuma. Sudeći po ovom, potencijala za tako nešto ima na pretek.
