Fontaines D.C.
A Hero's Death
(Partisan, Rough Trade; 2020.)
Test drugog albuma jedan je od najvećih baukova rock & roll mitologije. Uvijek postoji strah, uglavnom kod kritike i publike, da će bend nakon pretjerano hvaljenog prvijenca podbaciti. Taj je strah rijetko kad opravdan, a mlaka recepcija nastavka uglavnom je proizvod prevelikih očekivanja. Pop muzika prepuna je nepravedno prezrenih drugih albuma. Neki od poznatijih primjera uključuju: “Room on Fire” Strokesa, “Second Coming” Stone Rosesa, “Congratulations” MGMT-a, “A Weekend In The City” Bloc Partyja i “Neon Bible” Arcade Firea.
Dablinski Fontaines D.C. ubrzo nakon izdavanja “Dogrel”, svog albuma-prvijenca, postaju jedno od najhvaljenijih imena sve rjeđe spominjanog indie rocka. “Dogrel” se već danas, samo godinu dana nakon što je izašao, smatra klasikom. Jednako pod utjecajem Gang of Foura, bitničke poezije i boemsko-socijalističkog nasilja, album je neobična kombinacija neurotičnog i himničnog, a pjesme poput “Big”, “Television Screens” i “Boys in the Better Land” postaju instant indie himne i obavezni dio svake indie slušaone (postoje li one više uopće?) koja drži do sebe. Teme i likovi koje srećemo u albumu neodvojivo podsjećaju na još jedan indie rock klasik, “Whatever People Say I Am, That’s What I’m Not” sad već superzvijezda, Arctic Monkeysa.
Fontaines D.C., uz Idles, Fat White Family i Black Midi, postaju stjegonoše suvremenog rock & rolla s one strane La Manchea. Nekako se čini da “A Hero’s Death” (naslov je mig Brendanu Behanu, legendarnom irskom spisatelju i dramskom piscu, na kojeg su se referirali i Shane MacGowan i Poguesi) neće snaći ista sudbina kao neke maloprije spomenute albume.
Bend, za razliku od mnogih drugih, ne ponavlja formulu prvijenca i odlazi u nešto drugačijem smjeru. Momci su mjesecima bili na turneji, na dijeti od gotovo isključivo narkotika i viskija, živci su im nagoreni, a svaki grad i svako lice postalo je jedno drugome nalik. Tamo gdje je “Dogrel” himničan i na momente čak i plesan, “A Hero’s Death” je tmuran, mjestimice nihilističan, sabijen u sebe i (pozitivno) repetitivan. Vokalist Grian Chatten napisao je crnu komediju, humoristični horror film; stravična psihodelija Davida Lyncha s predivnom prazninom Jima Jarmuscha. Prva stvar, “I Don’t Belong” podsjeća na lijene numere Sonic Youtha preko koje vokal ponavlja kako ne pripada i dočarava osjećaj potpune obamrlosti i ljepljive dosade. “Televised Mind” ubrzava puls, repetitivni bas, bubnjevi i vokalne dionice ispresijecani su trzavim, efektima natopljenim gitarama koje vas uporno vuku sve dublje, a frenetična, kaotična kao da je tri šava dalje od pucanja.
Gitarističke dionice na albumu često podsjećaju na međuigru gitarista Televisiona (Toma Verlainea, Richarda Lloyda i Richarda Hella), dok bi se stihovlje Griana Chattena komotno moglo objaviti kao zbirku poezije. Točno na sredini albuma nalazi se “Oh Such a Spring”. Sea shanty s trubadurskim elementima, predivna melankolijom natopljena laganica koja će vas polako zaljuljati jednostavnim, a opipljivim pjesničkim slikama. Na “A Hero’s Death” prizivaju duh kultnog post-punk sastava the Fall gdje Chatten mantra “life ain’t always empty” preko nazubljenih gitara.
Posljednja, “No”, još jedna je balada koja sporo raste. Savršena za bis. Savršena za posljednju pjesmu u baru, dok brojite pare kroz izmaglicu prije negoli izađete i shvatite da ona prokleta kiša nije prestala padati. A vi, kao i uvijek, nemate taj prokleti kišobran.
