Baxter Dury
The Night Chancers
(Heavenly, 2020.)
Za početak je možda bitno napomenuti da je Baxter Dury najcool osoba pod kapom nebeskom i jedna od prominentnijih figura britanske pop scene.
Cinici će odmahnuti rukom i reći da je samo riječ o sinu velikoga Iana Duryja, ali dovoljno je preslušati Baxterovu diskografiju, nije čak potrebnu ni cijelu, dovoljno je zadnja dva albuma, neonski i groovy “Prince of Tears” i nešto prozračniji i prštaviji “It’s a Pleasure”, da bi se zaključilo da je riječ o vanserijski dobroj i iznimno promišljenoj pop muzici.
“The Night Chancers” bi zapodnolondonskog pjesnika i baritona konačno trebao postaviti u sam vrh suvremenog britanskog pop panteona.
Možemo ga smatrati svojevrsnim konceptualnim albumom priziva lascivnost i provokativnost Sergea Gainsbourga i senzualnost i tamni sjaj Cohenove Casio/synth faze, a komentira plitkost i lažni glamur influencera i društvenih mreža, besmisao i očaj nakon višednevnog aftera i općenito život. Dury ne pjeva, recitira svoj spoken word prepun pametnih fraza, svako ga malo presijecaju dahtaji i meke vokalne dionice Madelaine Hart, sve to u izvrsnim, sjajno produciranim aranžmanima plesnog, groovy basa, pamtljivih synth dionica te elegantnih gudačkih solucija.
Album otvara zlokobno režanje; “I’m not your fucking friend”, deklarira Dury na “I’m Not Your Dog”, briljantnoj kompoziciji koju krase sjajni ženski back vokali na francuskom. “Slumlord” je možda hit ovog albuma gdje Duryjevo bacanje suludih konstrukcija podsjeća na pokojnog Mark E. Smitha grupe the Fall. “Saliva Hog” je najsenzualnija stvar na ploči, dok “Carla’s Got a Boyfriend” progovara o uhođenju novog momka bivše djevojke. Album naprosto ne posjeduje slabu točku i apsolutni je kreativni vrhunac Baxtera Duryja.
“The Night Chancers” album je koji se sluša u neonskom polumraku pomalo oronulog noćnog kluba. Nasukani ste za šankom i pitate se kamo dalje. Aftera srećom uvijek ima.
