Gleemer
Down Through
(Other People Records, 2020.)
Gleemer je oduvijek bio bend koji je imao jasnu ideju kako želi zvučati i koji ugođaj time želi evocirati. Američki rock sastav iz Colorada pronalazio je prve korake na albumima “Death Sky, Soft Eye” i “Holyland USA”, ali je tek s trećom pločom, sjajnom “Moving Away” iz 2015., pronašao pravi model za svoj izričaj. “Moving Away” i njegov nasljednik, “Anymore” iz 2017., ilustrirali su mladi bend koji puca iz svih cilindara i komponira sofisticirane pjesme o gubitku, čežnji, nostalgiji i pripadanju pojačane snažnom emo/shoegaze produkcijskom estetikom.
Drugim riječima, Gleemer je već neko vrijeme etablirani član suvremenog revivala jednog specifičnog estetskog modusa iz devedesetih; bogatog s reverb gitarama, dubokom atmosferom i melodijama koje osciliraju između nježnosti i bijesa.
Gleemerov novi album, “Down Through”, logična je evolucija njihovog zvuka; nježan, ali i snažan, jednako zadužen za snažnu tradiciju shoegazea devedesetih i emo rocka dvijetisućitih kao i okrenut nekim novim modelima rokenrola u budućnosti.
“Down Through” se sastoji od devet poprilično uniformnih pjesama koje svejedno nagovještaju smjer prema kojem bend korača; one su emotivne i senzitivne, ali i glasne i buntovne. Gleemer na novom albumu gotovo pa do perfekcije artikulira zvuk koji je tražio od svog debija, zvuk koji na svojim leđima nose pjesme koje ne bi bile uljezi na dreampop, indie, emo ili klasičnim alternativnim rock albumima.
Snaga koju Gleemer ostvaruje tom estetskom predanošću postiže se nauštrb osobnog identiteta pjesama, pa tako samo pojedine, poput sjajno sarkastičnog singla “TTX” ili impresivnog finala “Down Through”, odišu s dovoljno šarma da se prometnu u automatske favorite.
Pa ipak, Gleemer na “Down Through” ne pada u klopku monotonije, kao što je to često slučaj sa suvremenim indie bendovima, pogotovo onima kojima je primarna referentna točka “Peripheral Vision” od Turnovera, još jednog jasnog utjecaja ovdje. “Down Through” je inspiriran raznim općim mjestima iz tradicije atmosferičnog rocka, poput Pianos Become the Teeth, American Footballa, Turnovera ili, gledajući dalje u prošlost, Cocteau Twinsa ili Sparklehorsea, ali ta inspiracija niti u jednom trenu se ne pretvara u imitaciju. Upravo u toj mogućnosti da kroz mnoštvo utjecaja progovori vlastitim, samouvjerenim glasom nalazi se najveća snaga albuma.
