Glen Hansard
Between Two Shores
(Anti, 2018)
Glen Hansard, jedan od najuspješnijih i najboljih suvremenih irskih kantautora, karijeru je počeo na čelu grupe The Frames, ostvario suradnju s češkom glazbenicom Marketom Irglovom u projektu Swell Season, a vrhunac popularnosti doživio je 2007, Oskarom za najbolju originalnu pjesmu (“Falling Slowly”) iz filma u kojem su oboje nastupili: Once.
U intervjuu koji je 2016. (u povodu izvrsnog zagrebačkog nastupa u Lisinskom) dao ovom autoru, Hansard je objasnio kako albumi glazbenika njegovog profila “zajedno čine neku vrstu emotivne mape – nešto poput emotivne kartografije autorova života. Pjesme pritom nisu dnevnik naših svakodnevnih događaja, one svjedoče o tome kako se razvijamo dulje kroz život i to u različitim uvjetima.
Inspiracija često dolazi u najbizarnijim situacijama, u kaosu svakodnevice. Ali ta emotivna putanja ne pokaže se odmah, nego tek nakon desetak, dvanaest ploča. Tek tada možete reći: da, sad razaznajem emotivnu mapu autora koji ih je snimio,” tvrdi Hansard.
Kako se u takvu koncepciju klapa njegov treći studijski album Between Two Shores? Kao i obično, riječ je o hipersenzibilnom ostvarenju, ispunjenom autentičnim emocijama – ovoga puta nadahnutima osobito devastirajućim prekidom romantične veze. Pojednostavljeno, Hansard je snimio tipičan break-up album, na tragu Dylanovog Blood On The Tracks ili Springsteenovog Tunnel of Love.
Dakako, Between Two Shores obojen je vlastitom vrstom agonije pri čemu su, ovisno od slučaja do slučaja, pjesme tek dobre (uvodna rock-soul vježba “Roll On Slow”), vrlo solidne (“Time Will Be A Healer”), ili odlične (“One Of Us Will Lose”). Kao po nekom pravilu, Hansard je najsugestivniji u Vanmorisonovskim baladama, u strastvenim i bolnim ekskurzijama u središte vlastite nutrine. Njih je tijekom godina usavršio kao svojevrsni prirodni specijalitet, dorađen kroz iskustvo slušanja Van The Mana, ali i vlastitih instinkta: “Why Woman” bi se, uz neke preinake i ograde, mogla uklopiti na bilo koju Morrisonovu ploču iz razdoblja od Moondance (1970) do Into The Music (1979). U agresivnijim brojevima kao što je “Wheels On Fire” Hansard nije ništa manje uvjerljiv, niti s manje primijenjenog melodijskog dara.
Za onoga koji u vječnoj emotivnoj borbi jedan-na-jedan gubi, vrijeme će, kao u singlu “Time Will Be A Healer” uvijek biti najbolji prijatelj. Ono što sve liječi. No, zasad, čini se da “One of Us Will Lose” mnogo autentičnije i slikovitije reflektira Hansardovu poziciju:
This may be hard to swallow
This may be hard for us to do
This may be hard to swallow
That one of us must lose.
Toplo produciran, s profinjenim aranžmanskim rješenjima (saksofon, pijanistički pasaži, gudači i akustične gitare tope se i prelijevaju u najboljoj tradiciji The Banda, južnjačkoga soula i sofisticirane vrste rocka – osobito provjeriti “Lucky Man” i “Setting Forth”), Between Two Shores klasičan je kantautorski album stare škole. Njegov šarm proizlazi iz činjenice da je autor u skladu s naslovom zapeo negdje na nepredvidljivoj pučini, točno na pola puta između dvije obale, u točki s koje se ne više vidi polazište, a cilj je jednako nedohvatljiv.
To je tenzija na kojoj je koncipiran album u cjelini. No, u Hansardovu slučaju, to je također i tenzija s kojom je, uz malo samouvjerenosti i dosta energije, posve moguće izaći na kraj — premda je katkada riječ o plesu na samome rubu pretjerane sentimentalnosti.
