Halftones
Brda sna
(Ammonite Records; 2018.)
U posljednjih deset godina (da, prošlo je već deset godina) srpska je (uglavnom beogradska) underground rock & roll scena procvala; što će reći da više ne možemo govoriti o Novom novom valu kao o underground fenomenu, ne kada bendovi poput Repetitora sviraju ispred više tisuća ljudi, a Artan Lili, Ti, Bitipatibi i Crvi imaju svoju vjernu publiku u svim većim gradovima regije. Ipak, neki su bendovi, neki sjajni bendovi, su i dalje ispod radara. Halftones su svakako jedan od njih.
Riječ je o četvrtom izdanju grupe (producent je Boris Mladenović), ali prvom izdanju gdje pjevačica Suzana Sumrah pjeva na srpskom. Uvijek skloni eksperimentu, pomaknutim aranžmanima, avangardnim i art rock tendencijama, na EP-u “Brda sna” odlaze u novom pravcu koji sami nazivaju stellar pop. Sintagma sasvim zgodno opisuje zvukovni krajolik ovog uratka čije trajanje nije ni dvadeset minuta (nešto više od sedamnaest).
Prvu stvar, “Brda sna”, krasi upečatljivo Suzanino pjevanje, plesni groove, orijentalni prizvuk gitarističkog hooka, pamtljivi synth i zarazni refren. “Cassiopeia” posjeduje još pamtljiviji refren (Suzana ponavlja, gotovo pa mantra: “ja nisam tvoja nevesta”), psihodelične, repetitivne klavijature, te fenomenalne gitarske dionice i odlične bubnjeve. Na pjesmi “Sajonara” čut ćemo gotovo pa apokaliptični gitarski drone i fino uranjanje u avant-pop vode, a posljednja, “Radio Kabul”, ima sjajan, zarazan rif koji se bez problema provlači kroz čitavu pjesmu i fino, nadrealno i psihodelično stihovlje, a cijela stvar je možda nešto najbliže konvencionalnom popu na ovom albumu.
Halftones možda nikada neće biti masivan, stadionski bend, ali to ni ne žele. Vjerojatno će ih za desetak godina krasiti onaj famozni epitet “kultni”. Svakako je riječ o bendu na koji trebate obratiti pažnju sad. Odmah.
