The Republic of Wolves
Shrine
(The Republic of Wolves, 2018.)
Ponekad, kao što bi rekao Thom Yorke, taj spiritualni otac eklektičnog alt-rocka, sve padne na svoje mjesto. The Republic of Wolves, nezavisni indie rock bend iz Long Islanda, oduvijek su bili savršena oluja koja je čekala da se dogodi.
Talenti ovog benda – koji uključuje frontmena Masona Maggia, gitarista Christiana Van Deursa (koji zajedno čine alt-folk duo Tigers on Trains), bubnjara Chrisa Walla, klavijaturistu Billyja Dupreyja i basista Ryana Seana Cullinanea – na rubu su proboja na američku gitarsku scenu još od njihove prve ploče, His Old Branches iz 2009. Riječ je o bendu koji je oduvijek preferirao mistiku, u tematici svojih pjesama kao i svojem javnom nastupu. Malo tko je mislio da će momci čiji su prvi muzički koraci zamijenjeni za novi album kultnog benda Brand New tako dugo životariti na marginama scene, u izražajnom i statusnom smislu.
Njihov posljednji album, shrine, prvi nakon laganijeg, melodičnijeg No Matter How Narrow iz 2013., artistički je i konceptualni trijumf koji je u svojih sat vremena utkao sve vrline koje The Republic of Wolves posjeduju kao bend – mračno poetične tekstove, žanrovski pastiš post-hardcorea i alt-countryja i zastrašujući, intenzivni ambijent.
Međutim, za razliku od toliko drugih albuma koji svoje postojanje, konceptualno i izvedbeno, duguju karijeri Brand New, shrine je dovoljno uvjeren u svoje vlastite kvalitete, tako da uspješno izbjegava neminovne usporedbe sa The Devil and God Are Raging Inside of Me.
Nigdje to nije više očito nego na prvoj pjesmi, The Canyon, koja počinje poput interludija, sa mekanim akustičnim gitarama, prije nego što postepeno ne naraste u buku gitara i bubnjeva. Shrine je album koji je sažet u svojoj prvoj pjesmi – riječ je o agresivnom, mračnom, ali istovremeno i nevjerojatno nježnom, atmosferičnom i emocionalno iscrpljujućem komadu muzike čija je instrumentalna kompleksnost jednako duboka kao i njegova tematska ambicija. Uostalom, riječ je o albumu koji sadrži pjesme koje referiraju na japanske božice sunca (Amaterasu), kao i na nordijsku ratnu runu (Thurisaz).
Shrine se, bez sumnje, može opisati kao najbolji gitarski magnum opus za koji nikada niste čuli. Riječ je o albumu malo poznatoga, ali već sada nevjerojatno ispunjenog, rock benda koji je odlučio sav oprez baciti niz rijeku i svu svoju kreativnu ambiciju ogoliti pred svoje slušatelje. Ovaj zvučan, tekstualan i atmosferičan album gotovo sve radi kako treba, s neviđenim balansom emotivne pristupačnosti, melodičnosti i mračne, beskompromisne ambicije. Svako malo, bend koji pluta ispod radara, poput The Republic of Wolves izbaci album koji djeluje kao instantni klasik unutar svog žanra. Shrine je i više od toga.
