Hole
Nobody’s Daughter
(Mercury / Universal Music)
Prljavi, prizemni američki rock pomiješan s nešto popa za nedovoljno odrasle – tako su Hole zvučali uvijek, a tako zvuče i na novom, četvrtom albumu Nobody’s Daughter. U nesređenom, neurotičnom svijetu Cobainove udovice to zvuči kao kompliment, ali i jedini mogući manifest njenog “unutarnjeg stanja”.
Od samostalnog prvijenca, America’s Sweetheart prohujalo je šest godina, od zadnjeg albuma benda Hole čak dvanaest, a za to vrijeme Courtney Love je „u privatnom životu“ zabrljala i izgubila sve što se izgubiti dalo – uključujući i skrbništvo nad kćerkom Frances Bean.
Nedavno reformirana postava Hole ostala je bez basistice Melisse Auf der Maur i suosnivača Erica Erlandsa, kojeg je na gitari zamijenio mlađahni Britanac Micko Larkin. U autorskom, producentskom i instrumentalističkom smislu u ekipu se uključila i uvijek tražena Linda Perry, te Smashing Pumpkin Billy Corgan koji je supotpisao četiri od jedanaest pjesama. Njen je glas poprimio dodatnu hrapavost koja albumu daje dodatnu sirovu crtu, no sve je u granicama radiofoničnog, himničnog i user-friendly rocka – čak i onda kada stihovi govore o sve samo ne ugodnim svakodnevnim pojavama. Većina ideja je navodno nastala za njenog boravka u klinici za odvikavanje i dovoljno je samo pročešljati naslove da bi neupućeni slušatelj stekao površnu sliku: uz singl “Skinny Little Bitch” valja nalijepiti etiketu “explicit”, a ni drugdje (“Loser’s Dust”, “Samantha”) nije mnogo drugačije.
Cjelina je skladateljski premalo konzistentna, zvuk – svim sadašnjim trendovima usprkos – bombastičnošću jako naginje devedesetim godinama, a sve čemu se 45-godišnja Courtney može nadati je lojalnost starih fanova koji će joj sve oprostiti zbog nekoliko doista solidnih, umjerenijih zgoditaka; primjerice, “Pacific Coast Highway” i “For Once In Your Life” otkrivaju njenu “ljudskiju” i ranjiviju stranu, upućujući na mogući smjer njene buduće karijere. Ako preživi.
