I Am Arrows
Sun Comes Up Again
(Universal Music)
Kad govorimo o kreativnosti u bendovima, obično su bubnjari ti na čiji se račun zbijaju šale. Udarači, životinje, fizički radnici… ignoramusi su i o Beatlesima znali govoriti kao trojici i onom što lupa bubnjeve, i to loše.
Predrasude su gadna stvar; ako ćemo baš o Beatlesima, Ringo Starr zaista nije dao bogzna kakav autorski doprinos, ali je njegova tehnika sviranja definitivno nepravedno potcijenjena, a kad se prisilno osamostalio, pokazao se i kao pristojni autor, što je dokazao i ove godine albumom Y Not. Sjetimo se samo Davea Grohla, bubnjara Nirvane koji je s Foo Fighters pokazao zavidan kreativan potencijal, pa ćemo opreznije ocjenjivati ljude od palica. Slučaj Andya Burrowsa mogao bi kroz vrijeme biti još jedan argument više u korist bubnjara-autora.
Zgođušni momak plave duge kose ušao je u britanski bend Razorlight kao zamjena za originalnog bubnjara još u vrijeme dok je ta družina slovila za otočku nadu post brit-popa, no tonuli su prilično brzo u zonu komercijalnog manirizma. Kladiti se da je njihov bubnjar sposoban za velike stvari u takvim okolnostima bilo bi bacanje novca, no projekt I Am Arrows uobličen u debi Sun Comes Up Again razuvjerava u potpunosti, riječ je o jednom od najugodnijih iznenađenja “ozbiljnog” popa 2010. godine.
Burrows je, baš kao i spomenuti Grohl, zapravo sposobni multiinstrumentalist s talentom za pisanje neodoljivih trominutnih gitarskih pop bisera. Očito su to prepoznali i u Universalu gdje mu je ponuđen ugovor samo deset dana od izlaska iz Razorlighta. U maniru rutiniranog glazbenog veterana, zatvorio se u studio i snimio sve vokale, glavne i prateće, kao i sve instrumente sasvim sam.
Rezultat je čista glazbena ljepota, puna toplih i osunčanih melodija, s četiri, pet pjesama koje mirišu na hit. Burrows se dosta oslanja na ostavštinu prvaka akustične indie glazbe, nesretnog i neprežaljenog Elliotta Smitha, no njegov izričaj nije toliko melankoličan i ozbiljan u krajnjoj liniji. Manje je “kišovit”, više optimističan na tragu West Coast popa 60-ih ili njegovih modernijih baštinika, primjerice irskih Thrillsa na ranim radovima ili Becka u življim dijelovima albuma Mutations gdje se miješa senzibilitet popa, indie-folka i psihodelije. I možda najvažniji moment u neodoljivosti pjesma “Green Grass”, “Nice Try”, i “Far Enough Away” je čistoća i doza nevinosti koja se da dovesti u vezu i s Beatlesima iz Rubber Soul faze. Dakako, ne pada nam napamet bogohuliti i uspoređivati neusporedivo, no svatko tko potrefi tragove onog što su utabali Lennon i McCartney – od Wilca do Oasis u boljim danima – zaslužuje pažnju. Čini se da su I Am Arrows počeli ispravno.
Na kraju, šteta što Burrows nije uspio zauzdati vlastiti ego, Sun Comes Up Again ima 14 pjesama i ravno je za 4 pjesme predug. Dojam bi bio još bolji.
