Iceage
Plowing Into the Field of Love
(Matador, 2014.)
Momci iz Iceagea izlaze iz puberteta. Kraj jedne ere se kod njih manifestirao na dva načina. Kroz vizualni identitet i novi glazbeni senzibilitet. Više ne liče na maloljetne delinkvente koji se furaju na huligansku modu i briju na nihilizam nakon što su pročitali tri Nietzscheova citata. I to im je prva dva albuma pristajalo.
Albumi “New Brigade” (2011) i “You’re Nothing” (2013) vratili su punku crtu opasnosti koja mu je posljednih godina nedostajala, a drugi je album na neki način ukazivao smjer u kojem će se kretati. Ali mislim da nitko nije očekivao toliko drastičan zaokret u glazbenom izražaju.
Da se razumijemo, bend svoje pjesme i dalje adresira jednoj ciničnoj i rezigniranoj generaciji, ali na “Plowing Into the Field of Love” rade to mnogo suptilnije. Odmaknuli su se od punka, pa album zvuči kao da Crime & the City Solution, Nick Cave (sve faze, od Birthday Partyja do Grindermana), Morricone, Mark E. Smith i Shane MacGowan surađuju. Rezultat je niz rasklimanih, raštimanih i na neki čudan način predivnih pjesama. Limeni puhači, mandoline, reske gitare i očajnički, gotovo pa pijani vokal Eliasa Bendera Rønnenfelta tvore cjelinu koja je teško probavljiva na prvu loptu, ali koja će se nakon dva-tri slušanja podlo infiltrirati u labirint unutarnjeg uha.
Od bizarno optimistične hibridne country pjesme “The Lord’s Favorite” (koju krasi spot s nevjerojatno zgodnim Eliasom) do mučne i tjeskobne “Forever” koja kulminira morikoneovskim trubom i koja otvara stihovima: “I always had the sense that I was split in two/It seems so complicated/To shift between existence/To long for the better one“; Iceage kao da je napravio kvantni (i kvalitativni) skok u samo godinu dana. Na pjesmama poput “Against the Moon” i “Plowing Into the Field of Love” demonstriraju svoju poetičnu crtu i krajnje su ogoljeni, a “Simony” sa svojim oštrim gitarskim dionicama dolazi najbliže konvencionalnoj pop pjesmi.
Novi je album u svakom aspektu trijumf. Iceage ne samo da je izašao iz zone komfora, nego i dalje juriša u ničiju zemlju.
