Jackson Browne
Standing In The Breach
(Inside Recordings, 2014)
Browne je 9. listopada 2014 napunio 66 godina, no umjesto povlačenja u zasluženu mirovinu rođendan je odlučio proslaviti radno – novim studijskim albumom Standing In The Breach. Prvim u šest godina koliko je prošlo od prethodnika Time the Conqueror.
Rođen je 1948. u Heidelbergu u Njemačkoj, sasvim slučajno – otac mu je naime, ondje bio angažiran kao američki vojni novinar – ali je odrastao u Los Angelesu, u kreativno poticajnom okruženju gdje se sedamdesetih etablirao samostalno, ali i suradnjom s Eaglesima: supotpisao je njihov rani hit “Take It Easy”.
Tada je snimio i ključne ploče – prva četiri albuma, Jackson Browne, For Everymen, Late For The Sky i Pretender (Springsteenov favorit) ilustriraju kreativne vrhunce onodobnog kantautorskog rocka.
Kasnijih je godina raspolovio svoje interese, balansirajući između romantičnog senzibilca i novoprobuđenog političkog aktivista kojem je očuvanje okoliša, primjerice, jednako važno kao i sjetne opservacije o prekinutim vezama i zamršenim muško-ženskim odnosima.
Na albumu Standing In The Breach Browne, kako je netko primjetio, još uvijek nalazi razloga za borbu, za potragu s kojom je poput manje-više vidljive niti, prožeta čitava karijera. Reference na vlastitu prošlost očite su, pa će se već u naslovu šarmantne “Leaving Winslow” osvrnuti na gradić iz Arizone koji je ovjekovječen u spomenutom country-rock klasiku “Take It Easy” (Well, I’m a standing on a corner in Winslow, Arizona and such a fine sight to see/ It’s a girl, my Lord, in a flatbed Ford/ slowin’ down to take a look at me).
Dani mladalačke bezbrižnosti odavno su iza njega: Browneova slika svijeta postala je bliža realnosti. Ispunjena je narušenom prirodom i puna pokvarenih političara koji budućnost čine neizvjesnom. Balada “The Long Way Around” tipičan je primjer do koje su mjere Jacksonovi mentalni krajolici postali sumorni. Čak se i u naslovoj temi njegov oprezni optimizam više doima kao projekcija dobrih želja nego stvarna vjera u konstruktivniju budućnost.
Dakako, senzibilna kantautorska glazba s izvorima u “pametnom” countryju, folku i rocku ostaje njegova specijalnost. Vokal djeluje potrošenije nego u zlatnim danima, a pjesme su općenito manje nadahnute, i za nijansu previše podsjećaju na neke minule, ranije iskorištene melodijske obrasce. No to više govori o prošlim visinama nego o današnjim razočaravajućim dometima: skladbe su još uvijek pristojne kakvoće po svim, čak i najstrožim mjerilima, a Jackson očito i dalje – za razliku od Neila Younga, primjerice – vodi računa o pravilu da se album objavljuje samo onda kad se doista ima što za reći.
