The Growlers
Chinese Fountain
(Everloving, 2014.)
The Growlers su kroz proteklih osam-devet godina nametnuli kao jedan od zanimljivijih psihodeličnih surf bendova zbog njegovanja lo-fi garažne estetike i melankoličnog, heroinskog vokala Brooksa Nielsena.
Bizarna etiketa surf gotha savršeno im je pristajala zbog vještog spajanja melankolije i rezigniranosti s toplim kalifornijskim prizvukom, a na novom su albumu odlučili proširiti dijapazon zvuka, tako da će se na “Chinese Fountain” uz standardni mračni surf čuti i primjese reggaea i blagog disco punka u mnogo ispoliranijoj produkciji.
Rezultat je impresivan pop (ili anti-pop) album koji je na tekstualnoj razini pomalo parolaški, ali koga to zanima kad Nielsen tvrdi da je internet veći od Isusa i Johna Lennona?
Gotovo sve pjesme na albumu nose Nielsenov specifičan vokal i lijene gitarske dionice (Moustache) Matta Taylora; jedna je iznimka plesna, disco punk “Chinese Fountain” čiji kostur čini plesni groove, a meso dodaju pamtljive synth dionice na refrenu, dok Brooksova konstatacija kako je “uz usrani techno čak i disco postao punk” pogađa u srž i postavlja dijagnozu jednoj cijeloj generaciji.
Druga je iznimka “Good Advice” gdje glavnu melodiju nosi psihodelični zvuk orgulja, a čiji refren ostaje u uhu dugo, dugo. Kao i zapravo s većinom pjesama na albumu, od očajničke i sladunjave “Love Test”, kotrljajuće i cinične “Big Toe” do skoro pa optimistične “Going Gets Tuff” do očajničke “Purgatory Drive” koja priziva duh Charlesa Bukowskog i Johna Fantea.
Album ne sadrži nijedan suvišan moment; svaki je rif pamtljiv, svaka je pjesma inteligentno konstruirana. Bend nije napravio radikalan zaokret u izražaju, no snimili su zreliji i zanimljiviji album zahvaljujući pametnom doziranju novih utjecaja i ispoliranijoj produkciji.
