James
Hey Ma
(EMI Records, 2008.)
Nekad su, početkom devedesetih james punili prostore od trideset tisuća ljudi, kasnije ih se rijetko spominjalo u bilo kojem kontekstu. Bend trenutka zbog čije se glazbe nijedan klinac nije uhvatio gitare ipak je i poslije više od četvrt stoljeća postojanja s kraćim prekidima očito i dalje potencijalno komercijalno zanimljiv.
Naime, gotovo je pravilo da takve vrste sporo odumirućih, nekad standardnih stanovnika top lista, u kasnoj fazi potpisuju ugovore s malim nezavisnim diskografskim kućama. James su svoj deseti studijski album izdali pod Mercury etiketom koja pripada velikoj Island grupaciji.
Rasprodani aktualni koncerti benda mogu se protumačiti da je njihov gitarski pop mrtav za nove generacije, ali imaju odanu vojsku stare publike odrasle na izvanvremenskim hitovima “Sit Down” i “Sound” kojoj savršeno odgovara da se james i studijski ne mijenjaju. Nekad kovrčavi a sad ćelavi frontman Tim Booth to su valjda imali na umu i na Hey Ma.
Na tromeđi između solidnosti, manirizma i mediokritetstva, James nikome ne mogu dignuti tlak, ni zbog moguće iritantnosti, a bogme niti zbog glazbenih uzbuđenja. U najboljim trenucima, kad Boots niskim glasom ne pjeva nego nas kroz pjesmu vodi naracijom, podsjeti na Lou Reeda u pop ruhu (“Waterfall”), no u većini vremena kao da slušamo B-strane jednako zaboravljenih ali superiornijih Dodgy ili Shack. Samo za stare fanove.
