S jednom nogom u rock and rollu, a s drugom na skliskom terenu suvremene avangardne glazbe, John Cale je uvijek bio predodređen za nezahvalnu, ali najuzbudljiviju ulogu od svih: istraživačku. On će bez sustezanja zakoračiti onamo gdje nitko neće, ne može ili ne želi, a tako je ostalo do danas.
Nakon podulje stanke veteran rock avangarde i suosnivač Velvet Undergrounda vraća se s novim uneasy listening albumom
Album Mercy (Double Six Records, 2023) koji je snimio u suradnji s nizom zanimljivih mladih suradnika i suradnica novi je kamenčić u složenom i utjecajnom mozaiku njegova šezdesetogodišnjeg opusa, ostvarenog na dva paralelna plana: kantautorskom i producentskom. Mercy je sumoran i duboko osoban, a većim dijelom i hermetičan album, stilski i ugođajno uglavljen na samom rubu gothic-rocka. Zatamnjen i ispleten od guste teksture i ne baš optimističnih stihova, Mercy je svojevrsna životna rekapitulacija u usporenom ritmu, djelo prošarano izravnim ili manje direktnim aluzijama na autorovu začudnu prošlost. Sjene te prošlosti uvijek ga nekako sustignu, bez obzira na urođene avangardne porive i na pogled uperen prema naprijed.
Što se povijesti tiče, mogli bismo to i ovako sročiti: priča o Johnu Caleu zapravo je priča o velškom “čudu od djeteta” koje je 1963., pod mentorskom paskom američkog skladatelja Aarona Copelanda, doputovao u New York i zauvijek, premda “sa strane” i potiho, izmjenio krajolik popularne glazbe dvadesetog stoljeća. Nadahnjivao se eksperimentima svojih heroja Johna Cagea i La Monte Younga s kojima je ostvario zapaženu suradnju (s potonjim minimalističkom projektu Dream Syndicate), istovremeno “držeći na oku” zbivanja u rock glazbi. Dakako, rane ambicije ostvario je i dodatno razvio u Warholovoj “Tvornici”. Sredinom 1960-ih upoznaje Loua Reeda s kojim najprije surađuje u grupi The Primitives, a njih dvojica potom, s gitaristom Sterlingom Morrisonom i perkusionisticom Mo Tucker – uz ne manje bitan dodatak karizmatične njemačke pjevačice Nico – osnivaju mitski sastav The Velvet Underground.
Ali, s kojim ciljem? Odgovor glasi: “unijeti duh eksperimentalne glazbe u primitivni, urbani rock and roll.” Cale je u postavi svirao električnu violu, klavir i bas, a supotpisao je i neke ključne skladbe s njihova prva dva, najradikalnija i najutjecajnija ostvarenja, The Velvet Underground & Nico (1967) i White Light/White Heat iz 1968.; tko može odoljeti klasicima kalibra “Sunday Morning”, “The Black Angel Death Song”, “European Sun”, “The Gift” ili “Sister Ray”?
Reed i Cale vodili su sastav u dotad neistražena područja. Poigravali su se motivima iz narkotičke supkulture i sadomazohizma, balansirajući između razmjerno mirnih (ili čudesno nježnih) pasaža do radikalnih, atonalnih, brutalnih pokusa s monotonijom i bukom. Ali prisustvo dvojice naglašenih individualaca nužno dovodi do osobnih i kreativnih sukoba. Sve izraženija Reedova skladateljska dominacija rezultirala je činjenicom da je Cale, de facto, bio izbačen iz Velvet Undergrounda. “S Velvetima nisam učinio koliko sam želio’, požalio se na stranicama knjige Beyond the Velvet Underground. Rad s bendom pokazao se kao dio moje glazbene edukacije, no moj doprinos bio je minimalan.” Sedamdesetih Cale simultano razvija aktivnosti na kantautorskom i producentskom planu. Surađivao je s Nico, bivšom kolegicom iz postave Velvet Undergrounda, a afirmirao se i kao arhitekt zvuka (nekih) najinovativnijih debija u povijesti rock glazbe – producirao je istoimeni album grupe The Stooges, prvijenac Modern Loversa i Horses njujorške punk-rock pjesnikinje Patti Smith. Autorski solo albumi poput Paris 1919 i Fear (objavljeni 1973., odnosno ’74) učvrstili su ugled unikatne kantautorske pojave koju je nemoguće svrstati u striktnu žanrovsku kategoriju.
Premda se njegova pojava tijekom šest desetljeća rada nije prometnula u opće mjesto popularne kulture u smislu u kojemu je to pošlo za rukom Reedu ili Bowieju, Caleov opus ostaje nezaobilazni orijentir pri svakom ozbiljnijem pokušaju razmatranja evolucije rock glazbe druge polovice prošlog stoljeća. Ili barem jedne njezine dimenzije. Ta je činjenica jasno istaknuta 2021. u dokumentarnom filmu The Velvet Underground Todda Haynesa; procjena da bi bez Caleove avangardne vizije i sviračkih doprinosa Velveti bili tek običan rock bend šezdesetih možda zvuči pretjerano, ali nije daleko od istine.
Posljednji argument za tu tvrdnju povratnički je studijski projekt Mercy, snimljen nakon šestogodišnje diskografske stanke u Los Angelesu i Londonu – radi se o njegovom prvom albumu nakon doista čudnog projekta M:FANS koji sadrži rekonstruirane izvedbe pjesama s LP-a Music for a New Society, objavljenog davne 1982.
Mercy je donekle (ali samo donekle) konvencionalniji projekt, ostvaren uz dragocjenu potporu mnogo mlađih sljedbenika, glazbenika i glazbenica. Primjerice, kantautorica Natalie Mering (poznatija kao Weyes Blood) gostuje u snolikoj meditaciji “Story of Blood” u kojoj jednominutni klavirski uvod zamjenjuje sumoran elektronički beat i sintesajzerski plašt, zajedno s primjereno ledenim, sumornim Caleovim vokalom. Kad se napokon u priču uključi eterični vokal Weyes Blood, fraza poput “swing your soul” dobiva posve novu dimenziju (Cale je u recentnom intervjuu podsjetio da u jednom trenutku Mering, poput ogledala, priziva u sjećanje neprežaljenu Nico).
Duh kelnske pjevačice i kolegice iz Velvet Undergrounda Calea je mnogo izravnije dostigao u pjesmi “Moonstruck (Nico’s Song)” u kojoj autor posthumno pokušava svesti račune iz davnih dana. “Došao sam se pomiriti”, pjeva osamdesetogodišnji veteran. Vrijeme je, očito, za svođenje računa.
No, Weyes Blood tek je jedna s popisa renomiranih gostujućih imena na albumu Mercy. Tu su još i Sylvan Esso, članovi skupine Animal Collective, Dev Hynes, Actress i Tei Shi. Na albumu sudjeluju i elektronički producent Seven Davis Jr. i rock sastav Fat White Family ali, kako što primjećuje jedan kritičar, “nitko od njih nije uspio zasjeniti Johna Calea. Nitko nije ni pokušao. Mercy je njegov album i ničiji više.” Riječ je o uneasy-listening albumu za razmjerno probranu publiku, o ploči koja iziskuje dosta slušateljskog angažmana, ali takve se pothvate u konačnici uvijek isplati poslušati.
