Julien Baker
Turn Out the Lights
(Matador, 2017.)
“Neke pjesme same ispadaju, dok druge trebate cijediti poput gnjojnog čira”, izrekla je mlada kantautorica Julien Baker u razgovoru za New York Times ranije ove jeseni, po izdanju njenog drugog albuma “Turn Out the Lights”.
Mlada pankerica koja je svoj glazbeni zaokret potražila i pronašla onog trenutka kada joj je nužno trebao i zaokret u načinu života radni tijek svog drugog albuma sublimira u pomalo preslikovitoj rečenici tog priloga. Osobne traume su oduvijek bile sredstvo inspiracije, no s umjetničkim pristupom oko njih treba pažljivo rukovati, čak i ako su vaše. Baker se uspješno počela otvarati na “Sprained Ankle” iz 2015., gdje su stvari bile jednako teške za iscijediti kao gorespomenuti čir, no na “Turn Out the Lights” stvari izgledaju kao da ispadaju same od sebe. Makar u njenom izričaju nikada nije nedostajalo autentike.
Njena borba s demonima djeluje zastrašujućom; na trenutke i gargantuanski. Baker potječe iz duboko religiozne obitelji, no tu – suprotno uvriježenim stereotipima o odnosu autoritativno nametnute religioznosti i umjetnosti – ne leži izvor njene patologije. Njeni roditelji su uspješno prihvatili njen coming out, no nastavak njene adolescencije ponudio je novi stupanj revoltiranog odmaka od discipliniranog i asketskog života kroz koktel droge i alkohola koji ju je odveo u spiralu obračuna s mentalnim bolestima i depresijom.
Srećom, vrijeme poroka iza nje je, ali ožiljci su itekakvi. Ona sama to opisuje kao “radikalnu ranjivost”, dok je aranžmanski to zaista vrlo jednostavno izvedeno. Uz melodičnu pozadinu dovoljno da zaokruži tu intenzivnu melankoliju Baker se na “Turn On the Lights” trudi prikazati svoj tijek paljenja svjetala u mračnom periodu života. Od aranžmana će slušatelja više privući vrlo intenzivna i introspektivna lirika koja je oblikovana u duhu realizma, a ne patetike. “The harder I swim, the faster I sink”, njen stih sa “Shadowboxing” možda je prvoloptaško rješenje kod takvog pristupa, no u njenom obračunu s obiteljskom pozadinom i demonima izgubljene mladosti, ispričane njenim milozvučnim, krhkim vokalom djeluju jezivo iskrene.
Nema samo sličnosti između “Sprained Ankle” i “Turn On the Lights” u analogiji s predočenjem duševne boli kroz fizičku (u “Televangelist” pjeva “I’m an amputee with a phantom touch / Leaning on an invisible crutch”), ali u toj osebujnosti kroz jednostavnost Julien Baker ne planira a priori privući široke mase. U jednom od ‘drugačijih’ ispovjednih kantautorskih albuma Bakerova pristupa materiji kroz tešku i zahtjevnu introspekciju, a takvi su albumi – kao i ovaj – u domeni “uzmi ili ostavi”. Uz određene mane, ponajviše u trenucima kada trebate biti skroz “unutra” da bi album podnijeli kao cjelinu, “Turn On the Lights” svakako je album za ostaviti.
