Bell Witch
Mirror Reaper
(Profound Lore Records, 2017)
Smrt je središnjica grandioznog kruga estetike koju su na svoja prva dva albuma izgradili američki metalci Bell Witch. Neizbježna smrt, mračna smrt, zamišljena i neodgodiva smrt. Uostalom, ideja smrti centralna je za čitav pod žanr metala, koji se na raznim mjestima naziva doom metal ili funeral doom metal, kojemu Bell Witch pripadaju – izvedbeno i konceptalno.
Smrt, metaforička ili imaginarna, prisutna je ne samo u tekstovima nego u samom zvuku – gitarskim zidovima distorzije, dubokim bas tonovima i sporom ritmu. Prošle godine, smrt je i u doslovnom smislu zadesila Bell Witch, kada je njihov bubnjar i osnivač Adrian Guerra preminuo.
Potpuno očekivano, njihov posljednji album, Mirror Reaper, centriran je oko te tragedije – smrti prijatelja, kolege i člana benda. Međutim, kako je uopće moguće nositi se sa takvim teretom? Mirror Reaper fascinantan je, ujedno i nevjerojatno težak i mračan, odgovor na to pitanje.
Koncipiran kao jedna kontinuirana pjesma od preko sat i dvadeset minuta, Mirror Reaper beskompromisno sublimira ne samo posvetu preminulom članu benda nego i odnos Bell Witcha prema vlastitim fascinacijama, velikim djelom kojih je i strah od smrti.
Mirror Reaper napušta nakićene aranžmane svojih prethodnika i u svojih sat i dvadeset minuta katarzu pronalazi u svojevrsnom soničkom minimalizmu. I zaista, na momente će uhu nenaviklom na finije karakteristike žanra ovaj album djelovati miljama daleko od tradicionalne ideje metala. Uostalom, čisti vokali prisutni su gotovo jednako kao i “growl” vokali, aranžmani su ogoljeni, sa jasnim fokusom na trijadu bas-bubanj-gitara.
Međutim, centralna okosnica Mirror Reapera jest optimizam koji se provlači kroz najtamnije momente albuma. Doom metal tradicionalno funkcionira sa puno manje nota i soničkih momenata od svojih bržih žanrovskih rođaka – black, death ili heavy metala – te je nemoguće ne primijetiti koliko je intenziteta upakirano u svaku dionicu basa, svaki distorzirani riff, svaki udarac bubnjeva. Pa ipak, čak i u svojim najmračnijim momentima, ovaj bend iz Seattlea pronalazi tračak nade. Jednostavnost je registar kojim Mirror Reaper istražuje nevjerojatno kompleksne teme poput smrti voljenih osoba. “The Words of the Dead” naslov je jedne od dugih sekvenci ovog albuma, gdje se pojavljuju izrezani krici pokojnog Guerre – gotovo pa morbidan detalj koji jasno evocira atmosferu poznatog pasusa iz pjesme TS Eliota, “Pusta zemlja”, i savršeno reprezentira tematsku ambivalenciju Mirror Reapera.
Memento mori nikada nije ovako zvučao – istodobno slomljen životom i slavljen smrću.
