Mavis Staples
Livin' On A High Note
(Anti, 2016.)
Kako uvijek, pa i u poznim danima karijere zadržati vitalnost i energiju? Jedan od mogućih – i to vrlo uvjerljivih odgovora – daje i novi album zaslužne dame svjetskog gospel-soula, Mavis Staples. “Livin’ On A High Note” školski je primjer ‘susreta na vrhu’ u kojemu sudjeluje vlasnica jednog od najsugestivnijih vokala u žanru i nekoliko renomiranih autorskih imena drugačijeg stilskog predznaka.
No, tko je zapravo Mavis Staples? Rezimirajući njezinu višedesetljetnu karijeru, jedan će kritičar zapisati kako ona “nema raspon jedne Arethe Franklin, ili snagu Patti LaBelle.”
No njezina snaga, tvrdi on, odraz je “vrhunske kontrole fraziranja i dubinske senzualnosti koju dobiva adaptiranjem boje tona.” Naravno, sve to bilo je očito još u razdoblju sudjelovanja u postavi The Staples Singersa; šira publika zamijetila ih je 1976. i kao goste grupi The Band u dokumentarcu The Last Waltz Martina Scorsesea.
Rođena 10. srpnja 1939. u Chicagu, Mavis Staples karijeru počinje u postavi svog ‘obiteljskog’ sastava predvođenog Roebuckom ‘Pops’ Staplesom. Premda su joj korijeni u gospelu, uvijek je znala kako doprijeti i do drugih područja, kao što su folk, blues, a kasnije čak i hip hop, klasični indie rock… Kad su The Staple Singers olabavili veze s ishodištma i povezali se s rock zajednicom, svojem su ionako značajnom opusu dodali još jednu važnu dimenziju: izvodili su društveno angažirane pjesme Boba Dylana, Stephena Stillsa (konkretno: “For What It’s Worth” njegovih Buffalo Springfielda) i sličnih mladih i gnjevnih bijelih autora. Šezdesetih je godina Mavis Staples predstavljala spiritualnu ‘oštricu’ novoprobuđenog pokreta za ljudska prava. Glazba njezinog sastava bila je svojevrsni soundtrack tog pokreta, pri čemu valja istaknuti da je Pops Staples bio osobni prijatelj Martina Luthera Kinga.
Na sporadičnim samostalnim albumima (a prvi je objavljen 1969.) Mavis nastavlja borbu za prava obojene, ‘crne Amerike’ i svih marginaliziranih društvenih skupina. To ne znači da se u tim solo izletima odricala i intimističkih motiva – upravo suprotno: ona uvijek funkcionira kao emotivna soul pjevačica interpretirajući žanr na način koji je donekle usporediv s mnogo popularnijom Arethom Franklin, ili pak s drugim vrhunskim soul glasovima kao što su Irma Thomas ili Bettye Lavette.
Mavis Staples preživjela je sve trendovske potrese na globalnoj sceni, uvijek obnavljajući spone s mlađim, suvremenim izvođačima iz čijeg je opusa posuđivala i preuzimala pjesme. U posljednjih nekoliko godina surađuje s imenima u rasponu od Rya Coodera do Jeffa Tweedyja iz grupe Wilco. Upravo u Tweedyjevom čikaškom studiju The Loft zabilježene su neke njezine novije, vrlo vrijedne snimke – primjerice, album One True Vine (2013.), kao i njegov prethodnik, You’re Not Alone; u oba slučaja Tweedyjev producentski potpis svakoj izvedbi daje novu dimenziju, ne smetajući njenoj izvornoj osobnosti.
Livin’ On A High Note svjedoči da je Mavis Staples zadržala eklektičnost kao najjače oružje: s jedne strane tu su soul i gospel kao “obavezna literatura”, a s druge moderni kantautorski rock, folk, r’n’b, ili pak nezavisna glazba u kojoj nije uvijek lako prepoznati tipičan stilski znak. No, kreativnost koja proizlazi iz tih svežanrovskih poveznica očito još uvijek daje blistave ili barem vrlo zanimljive rezultate. Na albumu su radili renomirani suvremeni kantautori – Nick Cave, Valerie June, Neko Case i Ben Harper, primjerice. I najvažnije: producentski pečat udarilo je jedno (još) manje očekivano, ali važno ime: M. Ward, zvijezda arhaičnog indie-folka, koji je projektu dao i autorski pečat.
Rezultat tog na prvi pogled neobičog kolaža i ukrštanja utjecaja album je koji zaziva u sjećanje opus Staple Singersa. Naprosto zato jer je kreativni šarm Mavis Staples, kao i privlačnost njezinog matičnog sastava, bez obzira na različite nijanse, istog porijekla. Riječ je naime o autorskom i izvođačkom dizajnu koji proizlazi iz prožimanja onoga što se površno može smatrati oprečnim kulturnim identitetima: crnačke duhovne tradicije i bjelačkih idioma.
Naravno, taj paradoks je prividan. Prije svega zato jer takozvana “bijela” rock glazba u sebi već sadrži mnogo afroameričkih elemenata – bez njih ona je u svojem najvitalnijem dijelu nezamisliva. Album Livin’ On A High Note samo je posljednji u nizu vrijednih argumenata koji na to podsjeća.
