Snowflake Midnight {etRating 4}
Gdje je bend kojem se pred manje od deset godina tepalo kako su se s Deserter’s Song debelim slovima upisali među klasike američkog rocka? I dalje snima klasike, jedino što zvona kojima se to oglašava nisu više tako glasna kao nekad. Naslovnice su rezervirane za nove klince, veteranima iz Buffala ostaju kratki osvrti u rubrikama recenzija, i za utjehu, uglavnom visoke ocjene. Mercury Rev nikad neće otići dalje od kultnog statusa, iako i poslije Snowflake Midnight, i posebno poslije njega, nije prehrabro tvrditi kako pripadaju vrlo uskom krugu bendova koji ne stvaraju glazbu, već glazbenu ljepotu. Prekrasne stvari na posljednjem The Secret Migration albumu ostavljale su dojam truda da se svide širem krugu ljude i da pokušaju ponoviti dohvatiti grandioznost Deserter’s Song. Sad su pak kompromise ostavili u potpunosti iza sebe. Snowflake Midnight je hrabro, zgusnuto djelo u kojem ima jeke prog-rocka s Tubular Bellsa podjednako kao i refleksije aktualnih soničnih putešestvija Radioheada. Ima i dosta krautrockerske elektronike koja tu – za divno čudo – nije u službi «hlađenja» atmosfere. Svakako, pomaže u tome i znalačka, numizmatički precizna produkcija Davea Fridmanna. Jonathan Donahue, ta suptilna duša, i dalje sanjivo u falsetu pjeva satenske stihove o snježnim pahuljama na vrućini, kišnim kapima, razumu i osjećajima, jesenskom suncu i leptirima, sanja o mladoj djevojci u obliku cvijeta. Tankoćutne lirske metafore i sanjive melodije drže cijelu stvar na rubu nestvarnog. Književnim (i filmskim) rječnikom rečeno, Snowflake Midnight su glazbene Narnijske kronike.
Tihomir Ivka
