Joseph Arthur And The Lonely Astronauts
Temporary People
(Lonely Astronaut Records, 2008.)
Jedan od najzanimljivijih podataka u biografiji Josepha Arthura odnosi se na činjenicu da je riječ o prvom američkom izvođaču kojemu je Peter Gabriel ponudio ugovor za svoju etiketu Real World. Bilo je to sredinom devedesetih, nakon što je bivši šef Genesisa osobno čuo Arthurov EP “Cut And Blind”. Od tada pa do danas kantautor iz provincijskog gradića Akrona, država Ohio, objavio je šest studijskih albuma i niz extended-play izdanja na kojima je brisao granice između folka, popa, klasičnog rocka i onoga što se nekada nazivalo “alternativom”.
Njegov se krug poklonika – a i razina ambicija – širio svakim sljedećim studijskim poglavljem, a reputacija među kritičarima i publikom zapečaćena je i sedmim “pravim” albumom, Temporary People. Riječ je o drugom plodu suradnje već s dobro uhodanim pratećim sastavom The Lonely Astronauts, koji je osigurao pun, kontinuirano “bendovski” sound.
Ovakva je strategija reducirala prostor akustičnih kontemplacija otkrivajući Arthurovu ljubav prema opusu tradicionalnijih rock formacija, ponajprije Rolling Stonesa. No čak i tada, u trenucima koji podsjećaju na poetiziranu verziju Jaggeraa i Richardsa – izvrsna naslovna pjesma samo je jedan primjer – Arthurova estetika zadržava poetski, kantautorski pesimizam i romantičnu crtu ugrađenu još na prvim albumima. Nije čudno da R.E.M. (koji su obradili njegovu temu “In The Sun” za potrebe Hurricane Katrina EP-ja) spadaju u njegove najgorljivije poklonike.
Kombinirajući folk-rock, alt-country, gospel i hiperemocionalne akustične rock balade (“Say Goodbye”), “štivo” na Temporary People odaje autora koji se i na vrhuncu kreativne snage dobro nosi sa svojim “unutarnjim demonima”; Arthur još od drugog albuma, Come To Where I’m From, nije zvučao ovako nadahnuto.
