Nothing
Dance on the Blacktop
(Relapse; 2018.)
Život Domenica Palerma je, u najmanju ruku, uzbudljiv i prožet različitim, često fizičkim traumama. Prvi album, “Guilty of Everything” (2014.), nalazi se u sjeni Palermovog zatvorskog iskustva. Naime, dok je još bio u hardcore bendu Horror Show Palermo jednog je tipa ranio nožem.
Album je vrlo brzo našao svoju publiku. Riječ je bila o izvrsnoj kombinaciji sjetnog, melankoličnog i refleksivnog shoegazea i, najjednostavnije rečeno, punka. I dok pripadnici post-hardcore scene shoegaze ukorporiraju tek u nekim kasnijim etapama svoje karijere (Title Fight na albumu “Hyperview” iz 2015., recimo), Domenicu i momcima iz Nothing taj je pristup došao tijekom njihovih samih početaka.
Prvi im je album priskrbio status jednog od najuzbudljivijih imena na shoegaze/slowcore/alt rock sceni, a s drugim su ga samo potvrdili. “Tired of Tomorrow” (2016.), kao što mu ime govori, nosi sa sobom još teških tema. Palermo je, naime, po izlasku iz zatvora, pretrpio teže fizičke ozlijede. Olovni i teški stihovi albuma u jukstapoziciji su sa zvučnim krajolikom koji se uvelike oslanjao na alt rock u vidu Smashing Pumpkinsa i Dinosaur Jr. U tom tonu nastavlja se i treći njihov uradak. “Dance on the Blacktop” (sleng za tučnjavu u zatvorskom dvorištu) producira John Agnello, čovjek koji je producirao albume maloprije spomenute Dinosaur Jr., ali koji je surađivao i s Kurtom Vileom, Screaming Trees, Thurstonom Mooreom i Sonic Youthom, the Kills i the Walkmen, da nabrojimo samo nekolicinu.
“Dance on the Blacktop” obilježen je još jednom traumom Domenica Palerma. Naime, frontmenu Nothinga dijagnosticiran je CTE, neurodegerenativna bolest svojstvena ljudima koji su doživjeli više ozljeda glave. Suočavanje s dijagnozom itekako je prisutno na albumu. Kompozicije na albumu su mahom sve teške, spore i moćne. Brane su popucale i slapovi nepodnošljive tuge i egzistencijalnog angsta poplavili su sve. Život ne vrijedi ništa, ništa neće biti u redu i najbolje da po cijele dane ležimo i blejimo u strop. Povremeno će neka pjesma zvučati optimistično, poput “You Wind Me Up”, i to će sve Agnellova meka i topla produkcija iznimno dobro prenijeti, ali dovoljno je zagrepsti milimetar ispod površine, ispod leda, nalazi se ocean predivne tuge.
Ploča posjeduje i bljeskove Palermove sklonosti apsurdnome, što se možda najbolje čuje na “Us/We/Are” koja funkcionira kao hommage ranom Radioheadu, a može se iščitati kao svojevrsna persiflaža njihovog hita “Creep”. Od masivnog zvuka otvarajuće “Zero Day” do epske “The Carpenter’s Son” pa sve do završne, bolno ranjive “(Hope) Is Just Another Word with a Hole In It”, “Dance on the Blacktop” odličan album, predivno isproduciran, sjajno odsviran, prepun emocija, sjajnih rifova i distorzije. Idealan za umiruće ljeto i prvi jesenji zadah.
