Nothing
The Great Dismal
(Relapse, 2020.)
Sam naslov i naslovnica (koja neodoljivo baca na Goyinu “Saturn proždire vlastitoga sina”, jednoj od najjezivijih slika kojoj čovjek može svjedočiti) iznimno dobro dočaravaju što očekivati od novog albuma filadelfijskog noise/shoegaze sastava Nothing. Ako tražite album uz koji izdržati vrijeme pandemije, nešto što će vas oraspoložiti i popraviti vam moral, molim vas odite dalje, ovo definitivno nije taj album. Od noise punka preko alt rocka devedesetih a la Smashing Pumpkins ili Dinosaur Jr., Nothing na ovom album objeručke prihvaća utjecaje Slowdivea i My Bloody Valentinea. I to zvuči zaista prokleto fantastično.
Komotno možemo primijetiti kako je ovakav album ove godine bio gotovo neizbježan. Domenico Palermo nije najsretnija osoba pod kapom nebeskom, a ova nas je godina sve koštala živaca. Za neke od nas, 2020. bila je jedan iznimno dug napadaj panike ili, u najboljem slučaju, san prepun košmara. “The Great Dismal”, prijemčivosti usprkos, iznimno dobro oslikava prošlu godinu. Palermo, ako je vjerovati priči, počeo je rad na novom albumu Nothinga nakon što je zapisao sljedeće riječi: “existence hurts existence.” Da, podosta adolescentski, ali kad ih napiše čovjek poput njega, čovjek koji je odležao neko vrijeme u zatvoru zbog pokušaja ubojstva i koji je počeo patiti od depresije nakon što su ga žestoko pretukli 2015., onda to neki vrag ipak znači. “The Great Dismal” bavi se temama usamljenosti, izolacije i pustopoljinom koju volimo nazivati životom u ovo doba.
Album počinje tiho, “A Fabricated Life” donosi nam Palermov glas koji se na momente jedva izdiže iznad šapta te repetitivnu gitaru. Kalup shoegazea lomi zvuk harfe koju jedva da se čuje, a ipak probija ispod površine. Ritam mašina i atmosfera na “Say Less” podsjetit će vas na ranije radove (skoro pa generacijskih kolega) A Place to Bury Strangers dok će vam “Catch a Fade” gotovo pa natjerati osmijeh na lice svojom melodioznošću. Središnja pjesma na albumu je “Famine Asylum” u kojoj je Nothing usmjereniji nego što smo ih ikada vidjeli. Riječ je o gotovo pa savršenoj shoegaze himni. Posljednja, “Ask the Rust” (još jedan je mig koji nalazimo na albumu, ovaj put kultnom, maestralnom romanu Johna Fantea “Ask the Dust”, u kojoj autor opisuje život u Los Angelesu tijekom Velike depresije), kao da je križanac ranih maloprije spomenutih Pumpkinsa i My Bloody Valentine.
Četvrti album Nothinga ne donosi apsolutno ništa novo i revolucionarno za stol, niti se to trudi. Osim za sam Nothing koji iz albuma u album raste. Dobro je znati da nismo sami i da ima još ljudi kojima su prošla godina ili prošlih desetak godina bili manje nego idealni.
