Repetitor
Gde ćeš
(Moonlee Records, 2016.)
Repetitor je od samih početaka pratio glas kako će postati emblematski bend generacije Y. Bend nastaje krajem 2005. u Beogradu, a osnuju ga Boris Vlastelica, Ana-Marija Cupin i Milena Milutinović. Tek nakon nekoliko mjeseci proba (početkom 2006.) bilježe nekoliko zapaženijih nastupa.
“Sve što vidim je prvi put”, njihov debitantski album, izlazi 2008. i tu dolazi do eksplozije. Nervozni, bijesni noise punk Repetitora odmah je rezonirao s publikom diljem tzv. regije (a kasnije i Europe pa i dalje). Bend je pogodio generacijsku žicu.
Daleko od toga da je Repetitor formirao generaciju Y, ona se ipak glazbeno formirala kojih šest-sedam godina ranije, ali je Repetitor, a ovdje mislim i na glazbeni i na tekstualni plan, najbolje verbalizirao sentiment ove tranzicijske generacije.
Svaki koncert u Zagrebu sve je masovniji, i dok u tzv. regiji izlaze brojna kvalitetna, ponekad i fenomenalna izdanja (Vlasta Popić, Moskau, Virvel, Bitipatibi, Straight Mickey and the Boyz, Ti, Petrol, Jarboli, Nežni Dalibor, Seine, Pridjevi, Sleepyheads), Repetitor je uvijek nekako na čelu kolone (što zaista nije uvreda drugim bendovima). Četiri godine nakon genijalnog prvog izdanja, 2012. izlazi mračniji, teži i zlokobniji album. “Dobrodošli na okean” mnogo je političniji, ali se kao i debitantski album, ne bavi barokom (tj. ogoljen je i lišen višaka) te udara u glavu i pleksus. Ostavlja bez daha.
Usudio bih se reći da period nakon “Okeana” (iako relativno brzo počinju svirati i nove pjesme koje su itekako bile razlog za uzbuđenje) kulminira nastupom ispred više od deset tisuća ljudi na INmusicu. Ponavljam, nije riječ o sladunjavom i generičnom pop-rocku, niti indie muzici čijim je muzičarima jedini cilj impresionirati osobe suprotnog spola; riječ je o bijesnom, ogoljenom, distorziranom kriku iz bezdana. Sapienti sat. I tako, četiri godine nakon drugog izdanja konačno dolazi dugo iščekivani “Gde ćeš” koji nastavlja tamo gdje su stali s “Dobrodošli na okean“.
Počinju s pjesmom “Suženi snovi”. Bas gitara “čekića” vam živce, ravni ritam svako toliko prekidaju Borisove iskidane gitarske linije koje svako toliko pređu u distorziju. Kao što su pjesma i spot “Beskraj” sugerirali, na “Gde ćeš” će se osjetiti i doza odmetništva, tako da u pjesmi “Jataci” koju krasi snažni, repetitivni rif također nalaze motivi bijega (“nema više jataka/svi su mi za petama/ponestaje mi metaka”). “Kralj ničega” zaziva duh njihovog spiritualnog gura Koje s parolaškim, pamtljivim stihovima.
Pjesma “Crvena” (koju pamtim još s nekog pradavnog Gričevanja i otad je napeto iščekujem) zasigurno je vrhunac albuma. Zlokobni, psihodelični etno, apokaliptično i mistično stihovlje, moćan bubanj koji dopire iz mraka, odličan zvuk gitare, predivno skupno pjevanje i katarzična završnica odlikuju pjesmu koja je, barem zasad, najbolje što je ovaj bend dosad napravio. Bijesna, brutalna “Ako te ikada” progovara o bolesnom, opsesivnom odnosu i krasi je žestoka svirka koja kao da vam zakucava čavle u prsa i lubanju, a maloprije spomenuta “Beskraj” je moćna, odmetnička i eskapistička kompozicija.
“Gde ćeš” se sastoji od osam pjesama u ukupnom trajanju od nešto manje od pola sata. Apsolutni je vrhunac Repetitorov stvaralaštva, a jezivo je što se bendov plafon još ne nazire.
