Pianos Become the Teeth
Wait For Love
(Epitaph Records; 2018.)
Pianos Become the Teeth, američki bend iz Baltimorea, oduvijek su kultivirali reputaciju mrtvo-ozbiljnog, egzistencijalno iscrpljujućeg benda. Njihove teme od početka su preslika njihovog zvuka – teške, beskompromisne i veće-od-života, savršen spoj žestokog, bučnog screamo/hardcore zvuka i tekstova o smrti voljenih osoba.
Međutim, kao što to obično biva, nakon dva albuma nepopuštajuće, intenzivne hardcore energije, Pianos Become the Teeth stišali su pojačala, njihov frontmen i primarni tekstopisac, Kyle Durfey, prestao je vrištati i počeo pjevati, te je njihov Keep You, iz 2014., napravio potpuni zaokret u zvuku. Tematika je i dalje bila ista – riječ je o albumu u kojemu Durfey preživljava smrt svog oca, sa svim emotivnim i egzistencijalnim konotacijama. Wait For Love, kojeg su fanovi čekali pune četiri godine, zvukovno nije nikakav radikalan rez, ni približno poput onog sa Lack Long After na Keep You. Nastavlja funkcionirati u istom opuštajućem, ambijentalnom tonu kao i njegov prethodnik. Međutim, a tu je i ključna distinkcija između ta dva albuma, Wait For Love puno je optimističniji put u Durfeyjevu psihu.
Međutim, unatoč činjenici da ploča zadržava karakterističnu melodramu koja je utkana u izričaj ne samo Pianos Become the Teeth nego i tolikom broju srodnih midwest revival bendova, Wait for Love je album koji je, prvi puta u njihovoj karijeri, slušljiv u bilo kojem kontekstu. Dok su gitarski zvukovi buke i Dufreyjevi demonski krici s Old Pride i Lack Long After, kao i spora melankolija Keep You, bili idealni za dekodiranje u vrlo specifičnom raspoloženju, Wait for Love ponekad djeluje kao ambiciozni srednjostrujaški indie rock album. Naravno, to ne oduzima ništa od njegove duboke intime i kompleksnosti, samo potvrđuje nevjerojatan talent kojim Pianos Become the Teeth spajaju formu i sadržaj, ne žrtvujući eklektičnost ovog prvog sa iskrenošću drugog.
Kao što i samo ime sugerira, riječ je o albumu koji, nastavno s tugovanjem s Keep You, govori o neminovnom pogledu u budućnost, onoj sporoj tugi koja slijedi nakon godina nezaustavljivih suza i bijesa zbog gubitka člana voljene obitelji. Nigdje to emotivno srce albuma nije vidljivije nego u završnoj pjesmi – veličanstvenoj Blue – u kojoj Durfey predstavlja svog novorođenog sina ocu koji nikada neće upoznati svog unuka. Istovremeno razarajuća kao što je i optimistična, poput samog albuma.
Kyle Durfey je konačno dočekao svoju ljubav – tko zna, možda će se isto desiti i hordama njegovih ranih fanova koji su ga otpisali nakon što je prestao nositi maskaru, urlati i naučio pjevati.
