Sunny War
With The Sun
(ORG Music, 2018)
Pokušavajući je nekamo smjestiti, kritičari je opisuju na razne načine: kao novu folk poetesu, nasljednicu Tracy Chapman, blues pjevačicu s jazz aspiracijama, pa čak i pankericu u nekom širem smislu. No, bez obzira na to kako je definirali, Sunny War (pravim imenom Sidney Lyndella Ward) posve je unikatna pojava – pogotovo u svjetlu izlaska novog albuma, odmaknutog od striktnog blues pristupa, evidentnog na ranijim ostvarenjima.
Snimljen u Hen House studiju u Venice Beachu, njezin treći album With The Sun označava (očito svjestan) strateški iskorak na nešto šire polje, obilježeno rafiniranim eklekticizmom ranog opusa Joan Armatrading s kojom usporedbe u najvećoj mjeri imaju smisla. Njezina je glazba spora, akustična, ali ne i lišena energije – upravo suprotno. Ipak, stihovi koji je ilustriraju, poput I’m a drunk and a dreamer/ I’m a punk closet screamer (iz teme “Gotta Live It”) otpjevani uz akustičnu fingerstyle pratnju, a ne glasan punk’n’roll bend.Nije ni čudo, s obzirom da je War pankerica pankerica više po uvjerenju i životnome stilu nego po zvuku koji trenutno njeguje.
Riječ je o klasičnom primjeru nomadski profilirane glazbenice: rođena u Nashvilleu u disfunkcionalnoj obitelji, napušta školu, seli se u Kaliforniju, gdje u sklopu lokalne indie scene, de facto na ulici, usavršava svirački stil i gradi repertoar na razmeđi bluesa, folka i nečeg trećeg, što izmiče lako odredivim kategorijama. Premda je With The Sun snimljen s pouzdanom ekipom suradnika, aranžmani su oskudni, mjestimično podebljani gudačima (“Gotta Live It”), ugođajem punog sastava (“I’m Human”), ili finih klavirskih fraza (“Static”) – no u središtu su njezin refleksivni vokalni stil i besprijekorno muziciranje na gitari: jedan od prvih uzora bio je Paul McCartney i njegova “Blackbird” s Bijelog albuma.
Lirika je obojena poznatim temama o samoći i ljubavi, o međurasnim odnosima i svim oblicima egzistencijalne tjeskobe, referirajući se na mnoge aspekte akustične glazbe – od antiknoga country-bluesa Mississippi Johna Hurta, preko classic-rocka do suvremene indie estetike. Riječ je o toplo produciranom, vrlo preporučljivom albumu koji postupno razotkriva svoje kvalitete, o uglazbljenim zapisima iz intimnih dnevnika s najmanje jednom skladbom, “If It Wasn’t Broken”, koja bi Sunny War mogla i trebala, da je imalo pravde, ubaciti i u prvu komercijalnu ligu. U onu kreativnu već je upala.