Queen
Bohemian Rhapsody (Original Soundtrack)
(Universal, 2018)
Premda to danas zvuči neobično, u razdoblju svojih najvećih dosega Queen su u očima najutjecajnijih svjetskih kritičara (Nick Kent iz NME-a, Dave Marsh, David Fricke iz Rolling Stonea) uživali doslovno nikakav ugled. Smatrali su ih grupom lažnjaka, drugorazrednih autora koji razmetanjem, kičem i studijskom tehnologijom nastoje nadomjestiti manjak talenta.
Spomenimo često citiranu recenziju Davea Marsha, inače Springsteenovog kroničara koji ih je 1979. u tekstu u Rolling Stoneu povodu albuma Jazz opisao ovim riječima: “prvi uistinu fašistički rock bend”.
Međutim, u skladu s pjesnikovim riječima, the times they are a-changin’. Današnji Rolling Stone naziva ih genijima – kao i većina ostalih medija koji se više ponašaju kao fan klubovi nego kritičari. No, osrednji film Bryana Singera Bohemian Rhapsody (s tragikomičnim Ramijem Malekom u Freddyjevoj ulozi) još jednom podsjeća na njihove ključne mane i vrline, pokušavajući ispričati njihovu priču nekonzistentnim kolažom sastavljenim od koncertnih i studijskih snimaka, manje ili više poznatih.
U taj čušpajz uključena su neka od općih mjesta njihove povijesti te opskurni zgodici iz pretpovijesti, primjerice “Doing All Right” (čiji su korijeni u grupi Smile). Njihov najbolji singl iz rane faze, “Killer Queen” (s LP-a Sheer Heart Attack) i danas zvuči aranžmanski i melodijski savršeno, dok se o epovima kalibra “Somebody To Love” i “Bohemian Rhapsody” sve zna: sredinom 1970-ih Mercury i društvo funkcionirali su kao hard rock bend s jednom nogom u operetnim ekscesima, a drugom u post-glam području koje će samo godinu dvije poslije neuspješno nastojati uništiti prvi val punka.
Pozamašna koncertna kriška albuma djelomično se oslanja na nastupe u londonskom Hammersmith Odeonu (“Now I’m Here”, 1975), potom u danas nepostojećoj dvorani Rainbow (“Keep Yourself Alive”, 1974), te na parišku izvedbu pjesme “Fat Bottom Girls”, zabilježenu u veljači 1979, samo dvadesetak dana nakon što su nastupili u zagrebačkom Domu Sportova. Ipak, fokus je na njihovom razvikanom i doista uspješnom angažmanu na Live Aidu, u srpnju 1985., svojevrsnoj ‘povratničkoj’ misiji koja je trebala obnoviti zanimanje za bend. To se i dogodilo; reputacija Queena je do danas samo rasla i još više rasla, što vjerojatno više govori o općem stanju na sceni i izmijenjenom sustavu vrijednosti nego o njihovoj stvarnoj vrijednosti.
