Bruce Springsteen
Springsteen on Broadway
(Columbia, 2018)
“Puno priče, malo glazbe.” Tko god novom koncertnom Springsteenovom albumu prigovori neravnotežu u korist narativne komponente, treba znati da je snažnom narativnom crtom obilježen čitav Bossov opus: svaka njegova pjesma svojevrsna je pripovjetka, mini-novela s područja tvrdokornog uličnog realizma.
Springsteen je majstor dobronamjerne neautentičnosti. Iskreni, dobrodušni, nesalomljivi prevarant, mađioničar prvog reda, predan poslu bez ostatka. “Prevarant”? On je prvi koji će to priznati. Milijarder koji je karijeru izgradio na pjesmama o mukotrpnom životu američkih radnika (ili “plavih ovratnika”), prema vlastitim riječima, u životu nije imao pristojan posao.
“Nikada nisam radio od devet do pet, pet dana u tjednu. Nikada nisam vidio unutrašnjost tvornice, pa ipak, to je sve o čemu znam pisati. Pred vama je čovjek čija golema, apsurdna popularnost duguje činjenici da zna pisati pjesme o onome o čemu nema nimalo iskustva. Sve sam izmislio.”
Dakako, izdašan dvostruki album On Broadway dokumentira enormno uspješnu, rasprodanu mega-seriju solo nastupa u njujorškom Walter Kerr Theatreu (konkretno, sve je snimljeno 12. listopada 2017). Riječ je o malom, intimnom prostoru kapaciteta devetstotinjak posjetitelja, no Bruceova vještina komunikacije – izbrušena tijekom stotina i stotina nastupa u kojekakvim uvjetima, od barskih do stadionskih – ovdje dolazi do posebnog izražaja. Dijelom i zbog toga što je zadovoljena kazališna forma: “scenarij” nastupa, s proširenim uvodima i autorefleksivnim najavama, utemeljen je na autobiografiji Born To Run, ali neposrednost trenutka i improvizacijska nit uvijek su primarno obilježje svake izvedbe.
On Broadway je neka vrsta autoportreta, koncertni rad na temu ‘moj život u umjetnosti’, s kombinacijom klasika i opskurnijih pjesama, redom rearanžiranih i adaptiranih za jedan do dva instrumenta (akustična gitara ili klavir, plus povremena usna harmonika). Logično konstruiran, album otvara “Growin’ Up” (s prvijenca Greeting from Asbury Park, N.J. iz 1973), a završava s eskapističkom rock and roll himnom “Born To Run”, naslovnom temom prijelomnog albuma iz 1975. Između toga, nižu se pjesme različitog stupnja važnosti i raznih značenja, od sjajne “Tenth Avenue Freeze-Out” i “Born in the U.S.A.” do “The Ghost of Tom Joad” i “The Rising”.
Naravno izvedba je emotivna bez ostatka, pa svaka pjesma može poslužiti kao uvjerljiv argument u prilog tezi da Bruuuce – unatoč duhovitom ‘priznanju’ o vlastitoj neautentičnosti – ostaje jedan od najstrastvenijih promotora i propovjednika klasičnog Rock and Rolla kao jedne nekoć divne i relevantne, ali danas odumiruće pojave, važne tek onima iznad pedeset.
