Reigning Sound
Shattered
(Merge)
Greg Cartwright svirao je u nekoliko bendova; Reigning Sound oformio je 2001. u Memphisu nakon što je prestao raditi s Jackom Yarberom (Jack Oblivian) u legendarnim Obliviansima – koji su, uzgred rečeno, ponovno zasvirali lani i odmah izbacili jedan od najboljih albuma prošle sezone “Desperation” – sastavu na čijim je albumima bilo moguće čuti kako zvuči pokusno križanje bogatog memfiškog r&b i soul nasljeđa iz šezdesetih s jednostavnošću i neposrednošću ranog punka.
Cartwrightovi rani radovi s novim bendom nisu odudarali previše od tog nepretencioznog obrasca; naprotiv, na albumima “Time Bomb Highschool” (2002.) i “Too Much Guitar (2004.), malim remek-djelima suvremenog rock&rolla, pjesme su mu zadobile osjetno konvencionalnije konture, u njima je bilo moguće pronaći više sistema. Općenito, njegov opus nije pogrešno shvatiti kao neambiciozni pokušaj da se, uvažavajući standardnu strukturu pop pjesme, odgovori na komplicirano pitanje koje glasi: “Kako napisati savršenu ljubavnu pjesmu?”
Cartwright je pametan autor, vidi se to po tome što mu je od početka jasno da na to pitanje nikada neće moći ponuditi nekakav definitivan odgovor, pa zna da je, kad je stvari već tako postavio, smisao bavljenja glazbom moguće pronaći jedino u neprestanom traganju za njim, u lovu. U Compulsive Gamblersima, jednom od bendova u kojima je svirao, znao je, primjerice, razbacivati se sa stihovima poput “I ain’t no different than any other guy you had before/ except I need you more”.
Situacije je otprilike ista, što nije nimalo loša stvar, i s ljetos objavljenim albumom “Shattered” koji je snimljen u studiju Daptone u Brooklynu, producirao ga je Wayne Gordon i zvuči nešto ispoliranije u odnosu na prethodna izdanja, kao da je Cartwrightu po prvi puta bilo uistinu stalo da se ozbiljnija pažnja posveti i tom produkcijskom aspektu snimanja pjesama.
Osim toga, ovo je i prvi album Reigning Sounda na kojem se soul elementi pokupljeni s izdanja diskografskih kuća Stax ili Hi ne koriste tek kao sredstvo za postizanje nježnije atmosfere, kao omekšivač za dvije gitare, već je stilska ravnoteža poremećena u njihovu korist, što je, recimo, najviše došlo do izražaja na stvari “Baby, It’s Too Late”. Cartwright je album snimio s friškom postavom (Mike Catanese na gitari, Benjamin Trokan na basu, Mikey Post na bubnju i Dave Amels na električnom klaviru) koja zaista svira i zvuči poput nekog vrhunskog studijskog rhythm & blues benda izgubljenog u prostoru i vremenu, dok on sam vlastite gitarske minijature pažljivo dozira.
Na albumu se, opet, nalazi jedanaest iznimnih komada, najzastupljeniji su ovi odsvirani u r&b/soul ključu, makar mi bend još uvijek najbolje zvuči kada se kreće unutar žešćeg registra kao što je to slučaj na stvarima “North Cackalacky Girl” ili “My My”, posebno u kombinaciji sa stihovima poput “I’ll take you to the rock and roll show/where you can see how folks with no money have a good time.”
Ostaje za vidjeti hoće li do kraja godine unutar žanrovskog rock polja, shvaćenog u najširem smislu riječi, biti objavljeno nešto bolje. Jedan od najboljih američkih sastava u zadnjih petnaestak godina.
