Joshua Redman
Walking Shadows
(Nonesuch / Dancing Bear)
Čuveni tenor saksofonist i skladatelj Joshua Redman do sad je objavio petnaestak albuma, no “Walking Shadows” je drukčiji od svih dosadašnjih. Snimio ga je uz svoje stalne suradnike, od reda vrhunske glazbenike koji su i sami vođe vlastitih sastava: pijanista Brada Mehldaua, kontrabasista Larryja Grenadiera i bubnjara Briana Bladea.
No, u cilju postizanja posebnog zvuka i ugođaja, u skladu s nazivom albuma, u nekim je izvedbama ostvario suradnju s gudačkim orkestrom kojim je ravnao Dan Coleman, te je uključio flautista i svirača francuskog roga.
Upravo zato zvuk je mekši, a ugođaj romantičan. Kako bi se suptilnije poigrao bojama u nekim je izvedbama odlučio izostaviti neke od članova ritam sekcije, a Mehldau je dodijelio dodatne uloge. Primjerice, on u jednoj izvedbi svira sopran saksofon, a Mehldau se okušao u sviranju vibrafona i cjevastih zvona.
Ovom prigodom Redman se okušao i kao aranžer i orkestrator, a pomoć u tom, za ovaj album iznimno važnom segmentu pripreme, potražio je najviše od Dana Colemana, ali i Patricka Zimmerlija i Brada Mehldaua. Osim vlastitih skladbi i jedne svojeg dugogodišnjeg suradnika Mehldaua, na CD je uvrstio jazz standarde baladnog karaktera, ali i skladbe autora drugih žanrova, od klasike do popa: među ostalima Johanna Sebastiana Bacha, Johna Mayera i Pina Palladina te Johna Lennona i Paula McCartneya.
Više nego ikad Redman je u ovim izvedbama pokazao sklonost prema postizanju dojma jednostavnosti, ai i tradiciji jazza, podsjetivši na albume što su ih u pedesetim i šezdesetim godinama prošloga stoljeća uz gudače snimili Charlie Parker, Clifford Brown, Stan Getz, Chet Baker i drugi poznati jazz glazbenici. “Tradicija nije nešto o čemu treba razmišljati i o čemu bi trebalo brinuti”, rekao je u razgovoru koji smo vodili 2007. poslije nastupa na Zagreb Jazz Festivalu.
“Tradicija u jazzu nešto je prirodno, poput života, disanja. Iako ne razmišljamo o tradiciji ona je dio nas u istom smislu kao što je i jezik dio nas.”
