R.E.M.
Murmur
(I.R.S. / Dallas Records)
“Oni nisu pop bend, nisu čak ni art-pop bend – oni su art bend, ništa manje ni više, i usto prokleto pametan”. Tako je o prvom albumu kvarteta R.E.M. odmah po izlasku 1983., pisao superutjecajni Robert Christgau, samozvani “dekan američke rock kritike”.
Danas, nakon više od četvrt stoljeća, kada je Murmur doživio dvostruko remasterirano reizdanje, konstatacija ostaje ista, uz jednu napomenu. U njihovu slučaju pojam “art”, kao i u njihovih velikih uzora od Byrdsa do Patti Smith, označava jednostavno umjetnost u svom najčišćem i najprirodnijem obličju. Biti umjetnik bez osobitog truda mogu samo oni najveći, ili oni s najvećim potencijalom – a u tu skupinu sastava zasigurno su u to vrijeme spadali Stipe, Mills, Buck i Berry.
Murmur je izvrstan debi od početka (“Radio Free Europe”) do kraja – “West Of The Fields” je rijetka stvar u kojoj je Michael Stipe zatražio asistenciju nekoga sa strane, Neila Bogana, da pomogne oko stihova. Album uključuje još dva standarda – “Talk About The Passion” i manje eksponiranu ali predivnu „Perfect Circle“, no album funkcionira kao cjelina. Američki rock osamdesetih u svom najboljem “indie” izdanju.
I.R.S. / Dallas Records
4/5
Godinu dana kasnije, drugi studijski pokušaj, Reckoning, donosi još dvije klasične skladbe, “So. Central Rain” i “Don’t Go Back To Rockville”, a u cjelini je bio jednako dobar unatoč za nijansu slabijem ‘službenom’ statusu kod kritike.
Odzvanjajući sixties-pop u stilu Byrdsa prenešen u (tada) novo doba – tako bi se mogao opisati njihov sound koji je svojim country/rock ‘klasicizmom’ zapravo odudarao od synthovima napumpanog glazbenog mentaliteta sredine osamdesetih.
Oba izdanja obogaćena su koncertnim bonusima – Murmur snimkom nastupa u Torontu 1983., a Reckoning kaloričnom live porcijom zabilježenom u Aragon Ballroomu u Chicagu, iz srpnja 1984.
Doista, prokleto pametni momci – usto s umjetničkom žicom.
