Repetitor
Prazan prostor među nama koji može i da ne postoji
(Moonlee Records; 2020.)
Teško je za povjerovati da je prošlo više od desetljeća, gotovo više od petnaest godina zapravo, otkako se oformio uvjerljivo najznačajniji i najprepoznatljiviji bend generacije Y. Od prvih koncerata i prvog, sad već kultnog albuma, “Sve što vidim je prvi put” (2008.), znalo se, pardon, znali smo da pred nama stoji nešto posebno i nešto nenormalno dobro i nešto suludo bučno.
Bilo tko da je svjedočio njihovim nastupima uživo naprosto nije mogao, osim ako nije bolovao od slabokrvnosti i kroničnog neukusa, ostati ravnodušan, naročito nakon godine neinventivnih i plahih izlika za rock & roll poput Vatre ili, još gore, Ramireza. Milenijalci jugoslavenskog kulturnog kruga konačno su dobili bend u koji smo vjerovali i koji je vjerno dočaravao bijes, očaj i osjećaj obespravljenosti koji nas je ispunjavao. Nijedan mlađi sastav ovih prostora ne može se pohvaliti kultnim statusom. Nijedan osim Repetitora, to jest. Iz Beograda je s Repetitorom i Petrolom došao mlađi i ljepši Novi Val, a uskoro su se i u drugim zemljama bivše Jugoslavije počeli pojavljivati novi, često odlični bendovi.
Repetitor bi dolazio, publike bi svakom koncertom bilo sve više i to je, kako kažu, bilo to. Oni bi svaki koncert odsvirali istim intenzitetom, nikada ne bi nastup samo odradili. Kako inače drugačije objasniti sliku Ana-Marije Cupin (bas) kako na Super Uho festivalu svira sa slomljenom nogom?
Svako je diskografsko izdanje (tri prije ovog) ispraćeno je turnejom. Ovaj put to nažalost nije slučaj. Uslijed globalne pandemije beogradska se trojka povukla u studio i pod producentskom palicom Milana Bjelice snimila je zasad najkoherentniji album. “Prazan prostor među nama koji može i da ne postoji” najavili su nasilnom, bučnom i snažnom “Kost i Koža” (očito posvećenoj nedavnoj ubijenoj Stojanki Stojanović) koja funkcionira kao poziv na nasilni ustanak. Mračnu, erotsku i senzualnu “Kroz vetar” pjeva Ana-Marija Cupin. Repeticija, moćan bas i gitara kao najmanje istaknut instrument udara zgodan kontrast onome što smo navikli od Repetitora. “Gorim” udara ranije utabanim putevima, što znači da dominiraju Borisov glas i sad već jako prepoznatljiv zvuk gitare. “Roba s greškom” hipnotična je, na momente psihodelična traka čija će vas gitara poklopiti poput vala, a pjesma funkcionira kao svojevrsni nastavak pjesme “Crvena” s prethodnog albuma. Zadnje dvije pjesme albuma donose nam nešto sasvim neočekivano; pjesme “Danima” i “Noćima” predstavljaju svojevrsni završnih diptih. “Danima” isprva šokira zvukom syntha i ritam mašine. Dva instrumenta koje na Repetitorovim albumima nikada čuli nismo. Prva progovara o stanju umu tijekom lockdowna, iako sasvim solidno prikazuje bilo kakvo tjeskobno ili letargično stanje i šarmantan je mig svijetu lo-fi snimki iz dnevnog boravka. “Noćima” je pak jednostavna gitarska balada koja cijelu priču fino privodi kraju i smiruje vaš puls.
I više od desetljeća poslije neki od nas će se, poput onih oronulih rokera koji smaraju pričama o Štuliću i Rundeku, s nostalgijom prisjećati prvih nastupa Borisa, Ana-Marije i Milene. A onda ćemo se sjetiti da je samo pitanje vremena kada ćemo opet naći na njihovom koncertu. Do tada ostaju najveći bend, oprostit ćete mi na ovoj frazi, naše generacije.
