Respire
Black Line
(Church Road Records, 2020.)
Metal muzičari su još od početka dvije tisućitih eksperimentirali s amtosferama i ambijentima posuđenim iz drugih žanrova, uglavnom shoegazea i post rocka, dva pravca koja su u devedesetima do krajnjih granica rastegli definiciju alternativnog rokenrola. Isis i Neurosis samo su najočitiji primjeri tog ‘atmosferičnog obrata’, ali on je postojao još od ranih devedesetih i prvog vala norveškog black metala, pa i ranije.
Međutim, suvremena glazbena scena odlučila je brak black metala s atmosferičnim alt rockom doživjeti tek kada su na scenu stupili Deafheaven i, nešto ranije, francuski Alcest. U kritičkom diskursu, rođen je žanr ‘blackgazea’. Deafheavenov drugi album, “Sunbather”, smatran je (s razlogom) modernim klasikom, a iz njegovih postavki izvučena su, više-manje, sva opća mjesta blackgazea kao žanra; odmak od okultne i reakcionarne estetike black metala, kombinacija blast beat ritmova i black metal ‘growlanja’ s reverb gitarama, akustičnim prijelazima i čak čistim vokalima.
Kanadski bend Respire upravo na raskrižju tih utjecaja pronalazi svoj modus operandi, a nigdje to nije bilo očitije nego na njihovom posljednjem, četvrtom albumu, “Black Line”.
“Black Line” je bombastičan, grandiozan i prilično samouvjeren i konzistentan album, koji s više ili manje uspješnosti pogađa sve note izričaja unutar kojeg funkcionira. Sasvim prikladno i ilustrativno, sami članovi sebe nazivaju bendom koji svira žanr “post-sve”; upravo zato ne treba čuditi da “Black Line” od svojih prvih do zadnjih taktova vrti eklektičnu i prilično žestoku mješavinu post rocka, post metala, post screama i post hardcorea. Momenti neobuzdanog gnjeva ublaženi su s momentima predaha i stupnjevanja intenziteta. Dobro poznata formula usporeno-usporeno-brže-krešendo, kojom godinama tako dobro vladaju njihovi sunarodnjaci Godspeed You! Black Emperor i ovdje vlada neprikosnoveno.
Album je vrlo lako diskurzivno identificirati i kroz njegovu vanjsku estetiku; sve, od omota do imena pjesama (“Embers to End”, “Catacombs Pt. II”, “Blight”) upućuje na jedan vrlo specifičan izričaj koji nimalo ne odudara od vječnih tema metal bendova: visoke fantastike, kataklizme i propadanja. Drugim riječima, riječ je o bombastičnom i dramatičnom albumu koji, htio ili ne, uživa u vlastitom osjećaju melodrame. Kraj svijeta nije olaka stvar, uostalom.
“Black Line” je zvučna kulisa o kraju svijeta; muzičkoj apokalipsi koja uživa u vlastitoj pompi i grandioznosti, ali koja i momentima svog krika kao i u momentima svog spokoja traži put do katarze. Iako čvrsta odanost žanrovskim odrednicama dobrano ograničava njegov domet, “Black Line” to nadomješta s devet čvrsto komponiranih pjesama koje niti u kojem trenutku ne prelaze granicu dobrog ukusa, što je često rak rana u sličnim slučajevima hibridnih žanrova, pogotovo kada se spoje dva ovako bombastična poput black metala i shoegazea.
