Vennart
In the Dead, Dead Wood
(Self released, 2020)
Mančensterski gitarist Mike Vennart ime je stvorio kao frontmen i jedan od primarnih songwritera kultnog britanskog benda Oceansizea, ali već više od pet godina prilično plodonosno funkcionira kao samostalni izvođač.
Predvodio vjerojatno najbolji rock/metal bend ovog tisućljeća, Oceansize, bez da je okusio mainstream uspjeh ili zasluženu kritičku cijenjenost. Od raspada benda snimio je tri sjajne ploče pod vlastitim imenom, a posljednja, “In the Dead, Dead Wood” najavljena je iznenada, kao njegov karantenski album.
Za razliku od svoja dva prethodnika, novi album okreće se Vennartovim mračnijim utjecajima. Album je i dalje eklektičan kao i sve što Vennart napravi, ali osjetan je snažniji zaokret prema post rocku, post metalu i shoegazeu. Rezultat je njegov dosad estetski i tematski najkoherentniji album.
Vennartove osobne senzibilitete nije bilo lagano definirati unutar eklektičnih utjecaja benda poput Oceansizea, koji je kompozicijski funkcionirao gotovo u potpunosti egalitarno. Međutim, njegove tri samostalne ploćeuključujući i “In the Dead, Dead Wood”, dopuštaju ulaz i u to polje.
Vennart nikada nije skrivao svoju ljubav prema The Cardiacsima, kultnom, ali i debelo podcijenjenom bendu koji je u osamdesetima i devedesetima svirao unikatan blend psihodelije, progresivnog rocka i punka. Vennartova prva dva albuma, “The Demon Joke” iz 2015. i “To Cure a Blizzard Upon the Plastic Sea” iz 2018., nosila su tu ljubav ponosno, kao zastavu. Vennart se često igrao i s puno konvencionalnijim strukturama pop/rock izričaja i fokus prebacio na psihodelično igranje s kičem. Sve je to skupa zvučalo prilično bombastično, često i duhovito, ali i dosta udaljeno od uobičajenog kompleksnog, žestokog i mračnog Oceansizeovog potpisa.
Obožavatelji Vennartovog prvog projekta ovdje će konačno doći na svoje. Novi album i dalje zadržava poneki zaigrani element psihodelije, a Vennart i dalje voli aranžirati pjesme uz puno sintisajzera i gitara pojačanih s glasnim efektima. Ali “In the Dead, Dead Wood” je u mnogočemu najbliže što se Mike približio Oceansizeovu zvuku od raspada benda prije skoro 10 godina. Ton je puno uniformniji, pjesme su mirnije (stilski, ako ne i po samom zvuku) i mračnije. “Forc in the Road” kombinira shoegaze i post rock u maniri Mogwaija, “Weight in Gold” ne bi odstupala na nekom sludge/stoner metal albumu, dok “Mourning on the Range” ili “Lancelot” demonstriraju koliko je Vennart sposoban u skladanju klasičnih prog rock pjesama.
“In the Dead, Dead Wood” je Vennartov karantenski album, a samim time je, s obzirom na grozomornu ideološku situaciju u kojoj se trenutno nalazi Velika Britanija, i njegov najeksplicitnije politički album. U tom smislu, nezaobilazan je gnjevan, žestok obračun s desnim populistima i Torijevcima na jedinom singlu, “Super Sleuth”.
Prije svega, album predstavlja Vennarta kao apsolutnog vladara svog zanata. Riječ je o osam pjesama koje funkcioniraju kao smislena cjelina, s pažljivo odmjerenom dozom melodije i ugođaja i s daškom atmosfere koja bi spasila i kompozicijski album. Nepropustljivo.
