Palm Reader
Sleepless
(Church Road Records, 2020.)
Britanska i američka post-hardcore scena od svog začeća sredinom osamdesetih koketira s utjecajima izvan punk glazbe; bilo da je riječ o atmosferičnom noiseu Sonic Youtha, post-punk ritmovima Killing Jokea, post-rock utjecajima Slinta i čitave plejade žestokih bendova u kojima je divljao Steve Albini. U posljednje vrijeme, sve više bendova novog vala post-hardcore scene okreće se metalu, čak i nevezano za screamo scenu.
Posljednji album britanskog benda Palm Reader, “Sleepless”, nastao je upravo na spomenutom stilističkom raskrižju. Palm Reader je dugo posprdno nazivan britanskim klonom legendarnog benda The Dillinger Escape Plan, a čini se da je tek sada u katalog uvrsti ploču koja će mu pomoći pobjeći toj kategorizaciji. “Sleepless” dolazi kao kruna desetogodišnje karijere benda koji je, dok su mnogi njegovi žanrovski suputnici potpuno izgubili konac, s vremenom postajao sve bolji i bolji.
“Sleepless” je album koji hvata s obje ruke i teško pušta; iako su njegovi bljeskovi žestoke agresije sjajno tempirani s momentima suzdržavanja i tišine, riječ je je o ploči koja zahtjeva nepodvojenu pažnju, kao pripovjedni tekst pod povećalom formalista. Iako je teško s preciznošću podvući crte između žanrovski komponenti albuma; ovdje reverbom natopljeni akordi iz shoegazea, tamo screamo urlanje, negdje treće dugi, strukturirani post-rock pasusi; nema sumnje da “Sleepless” funkcionira kao uravnotežena cjelina na gotovo svakoj značajnoj cjelini: melodijskoj, strukturalnoj, estetskoj.
Upravo ta uniformnost raznih žanrovskih digresija uzdiže “Sleepless” iz samo još jednog pomodnog albuma žestokog rocka u nešto upamtljivije. Palm Reader nije bio bend poznat po svojim hrabrim stilskim ili žanrovskim iskoracima u neistraženo, ali njihov posljednji album postiže upravo to. Ako je ovo znak stvari koje od ovih momaka dolaze, za očekivati je još ovakvih dinamičnih, idiosinkratičnih albuma.
