Robbie Robertson
How to Become Clairvoyant
(429 Records)
„We had dreams when the night was young / we were believers when the night was young.“ Tako se Robbie Robertson osvrnuo na vlastitu prošlost i na ideale prohujale mladosti u temi “When The Night Was Young“, jednoj od ponajboljih pjesama s novog albuma How To Become Clairvoyant. Bio je mlad, predvodio je jednu od najvažnijih skupina u povijesti rocka (The Band, ako je netko zaboravio), bio je dio svjetske rock aristokracije i sve se činilo lakše i uzbudljivije. Nepotrebno je naglašavati, uzbudljivije su zvučali i albumi The Banda od bilo čega što je snimio u samostalnoj karijeri, no Robertsona – koji se solo radovima oglašava samo onda kad doista ima što za reći – uvijek valja provjeriti.
Prijatelj iz bolje prošlosti, Eric Clapton, odsvirao je gitarističke dionice na sedam od ukupno dvanaest pjesama, vokalno osvanuo u jednoj (usporeni poluakustični funk “Fear Of Falling“) i supotpisao dvije. Sve se to dogodilo zahvaljujući Robbiejevoj odluci da početni session održi u Londonu, gdje se pratećem bendu priključio i šef nekadašnjih Traffic, Steve Winwood, čije se orgulje provlače skladbom “Fear Of Falling“. Album je ipak dovršen u kalifornijskim studijima gdje je pozvao i dvojicu gitarista iz mlađe garde; međutim, Tom Morello (koji je gostovao u “Axman“), i Trent Reznor (u prosječnom instrumentalu “Madame X“) bit će neprepoznatljivi fanovima Rage Against The Machine odnosno Nine Inch Nails. Jednostavno su se uklopili u sjetni i sneni, gotovo filmični ugođaj Robertsonova albuma. Njegova intimna i svakako najmelankoličnija strana ogleda se u bolno ispovjednoj “This Is Where I Get Off“ – poetičnom objašnjenju zašto je davnih dana napustio The Band. Kanadski veteran očito još uvijek nije posve raščistio s vlastitom prošlošću, no ne uvijek ugodno svođenje računa itekako zna biti poticajno na albumima poput ovog. Savršeno odsviran i možda malo previše prigušene produkcije, How To Become Clairvoaynt otkriva i Robbiejeve klasične solo-nedostatke (ponajprije suzdržanost u izvedbi i skromni raspon vokala), ali, ponavljamo, riječ je o decentnoj, a mjestimice i izuzetno nadahnjujućoj glazbi za ne baš ugodno starenje.
Denis Leskovar
