The Strokes
Angles
(RCA, 2011)
Punih je pet i pol godina prošlo otkad su Strokes nestali s radara. Duga pauza je možda i bilo logično rješenje s obzirom da su se nakon jednog od najcjenjenijih i najutjecajnijih albuma na prijelomnici milenija – njihovog debija This Is It – počeli vrtjeti u krug. Angles je skretanje od utabane staze kojom su se kretali. Skoro u potpunosti napušten je ogoljeli minimalizam, pjesme su numizmatički razrađene, aranžmani su s više slojeva gitare, ritam mašina, klavijatura, puno raskošniji. Na kraju, Casablancasov glas kao da je dobio na punini, više nije “stisnut” kroz neki efekt.
Oni koji su imali prilike vidjeti Strokese uživo uvjerili su se kako je riječ o bendu na savršenoj razini usviranosti što je u studiju očito izbjegavano. U sadašnjoj kristalno čistoj produkciji, bend se više ne libi zvučati popeglano, Strokesi su na Angles matematički precizni. Jedna od većih novosti je primjetno jačanje gitarske imaginacije Alberta Hammonda Jr. i Nicka Valensija, nikad se njihovo muziciranje i ideje nisu širile u tako različitim i nepredvidivim pravcima. Ako bi se tražio konkretan i jasan razlog zašto su The Strokes opet zanimljiv bend, onda je to zvuk gitara. Angles je rock djelo, ali na jedan mnogo mekši artistički način nego je to prije bio slučaj i s mnogo jasnijim izvorima inspiracije. Tako će spomenuti nadahnuti gitarski rad već u uvodnoj “Machu Picchu” jasno ukazati na kraljeve lijepih gitarskih pasaža Television i njihov Marquee Moon, “Under Cover Of Darkness” je očiti hit tipične Strokes melodičnosti s početka karijere. “Two Kinds Of Happiness” zvuči novovalno na način The Cars, “Games” je najelektronskija i najplesnija stvar koju je bend ikad napravio, ima nešto od sanjivog indie popa aktualnih sugrađana Yeasayer. Riječ je o najvećem odmaku od dosadašnjih radova, ali i jednom od najdelikatnijih i najimpresivnijih trenutaka albuma. The Strokes su očito sposobni kvalitetno širiti svoje glazbene horizonte.
“Gratisfaction” je jedan od rijetkih koraka previše, ne zato što se naslanja na zvuk Steely Dan, nego neka vrsta prozaičnog funk-jazz-rocka ili još trivijalnijeg glam rocka jednostavno ne pristaje atmosferi albuma. Naredna, odnosno predzadnja “Metabolism” nema žanrovskih problema, ali ima problema s inspiracijom, dosadna je to stvar u kojoj Casablancas iritantno zavija. No, osam pogodaka i dva promašaja su i dalje odličan prosjek. The Strokes su opet u formi, ali bez kopiranja samih sebe s početka karijere.
