Ry Cooder
The Prodigal Son
(Fantasy, 2018)
Teško je pronaći karijeru s manje promašaja, kompromisa i komercijalnih ustupaka od one Rya Coodera. Za razliku od većine gitarskih takmaca čiji se slogan otprilike svodio na tri postulata – „brže, jače i glasnije“ – Cooder je ostao neka vrsta gitarističkog antiheroja. Njegov hipersenzibilni stil permanentno je odudarao od uniformiranosti mainstreama – čak i onog gitarističkog.
Cooderov pristup sviranju i skladanju ima muzikološka obilježja, no uvijek je izbjegavao pseudoakademsku beživotnost. Bez obzira na to je li surađivao s Taj Mahalom, Stonesima, Captainom Beefheartom ili Wimom Wendersom, ili je u nekoj od brojnih multikulturnih misija poput one kubanske ili afričke, njegova je glazba lišena elitizma i uvijek je vrhunske kakvoće.
Čini se, ukratko, kako je uvijek prije svega svirao za svoje zadovoljstvo, što se ponajviše dalo primijetiti na nekoliko početnih solo albuma, od istoimenog, Ry Cooder, do LP-a Jazz; riječ je o unikatnom i sveobuhvatnom istraživanju sveameričke tradicije, dotad nezabilježeneom u rock and rollu. Potražite li bilo kakav podatak o njegovu novom studijskom albumu Prodigal Son, prvo što ćete doznati jest da se 71-godišnji glazbenik „vraća korijenima.“ Ta izlizana fraza, međutim, u dobroj je mjeri istinita; već od uvodne dvije pjesme – besprijekorne obrade gospel skladbe „Straight Street“ i originala „Shrinking Man“ – posve su očite (nesvjesne?) reference na etapu blistavih ostvarenja Into The Purple Valley i Paradise And Lunch.
Objavljen za etiketu Fantasy, The Prodigal Son prvi je njegov album nakon šestogodišnje stanke, s produkcijskim doprinosom ključnog suradnika, perkusionista Joachima Coodera koji se skladno uklapa u očevu viziju reinterpretacije melting pota što ga čine antikni country-blues, prašnjavi folk i razni oblici duhovne glazbe, crne ili bijele.
Naslovna pjesma (tradicionalna „The Prodigal Son“) pretvorena je u komad klasičnog rocka. Tema „Gentrification“ razotkriva još jednu staru Cooderovu vrlinu – instrumentalističku zaigranost, odnosno sviračku duhovitost – no u srcu albuma često je obrađivani klasik Blind Willieja Johnsona „Nobody’s Fault But Mine“. U Cooderovoj verziji pjesma je transformirana u ugođajnu, šestominutnu meditaciju s oazom svojevrsne ‘modernosti’ u aranžmanskom postupku. Album u svojim ritmičnijim dijelovima odiše gospel-bluesom više no ičim drugim (jedan od tri Cooderova originala naslovljen je „Jesus and Woody“), no cjelina je uvijek u dosluhu s modernim vremenima. Svaka od odabranih klasičnih, arhivskih skladbi povezana je s temeljnom autorovom namjerom; komentirati moralne dvojbe suvremenog građanina svijeta, a posebno američkog.
Zvuči ambiciozno, ali skromni Cooder čak i takve, naoko preuzetne ambicije uvijek elegantno provodi u život.
