James Bay
Electric Light
(Universal, 2018)
Poželi li netko za deset, dvadeset godina detektirati koji su trendovi dominirali pop glazbom 2018 godine, bit će dovoljno makar površno preslušati Electric Light, drugi album engleskog kantautora Jamesa Baya.
Supermoderno produciran, pomno složen od svih najkomercijalnijih komponenti trenutka – ušminkani pop, ušminkani r’n’b, ušminkani rock á la The Strokes, ispaćeni mladenački falseto, elektronički premazi gdjegod je potrebno – Electric Light kao da je (kako zlobno primjećuje britanski rock-kritičarski veteran Neil McCormick) pripremljem tijekom niza marketinških satanaka u vrhu najmoćnije diskografske kompanije.
Sve to, naravno, ne znači da je Bay lišen talenta – upravo suprotno. Iako je i prvijenac Chaos and the Calm bio obilježen jednodimenzionalnom trendovskom produkcijom, na njemu se predstavio glazbenik koji miješa soul, folk i pop, domišljato baratajući svim alatima kantautorskog pisma, sadašnjeg i nekadašnjeg. Electric Light predstavlja pomak, gotovo korjenitu transformaciju, ali ne nužno u kreativnom smjeru; pjesme zvuče formulaično, ne u smislu cjeline, nego svaka za sebe, u strateški odabranom mikrožanru.
„Pink Lemonade“ i „Just For Tonight“ vjerojatno su najefektniji trenuci albuma – urgentni dokazi da se iza jednostavnosti katkad krije najviše sadržaja. Drugdje Baya zatičemo u r’n’b / gospel ugođaju, no u pjesmama „Wasted On Each Other“i „In My Head“ sintetički aranžmanski zahvati ispriječili su se na putu emotivne uvjerljivosti. Electric Light svakako vrijedi provjeriti zbog pjesama kao što je nadahnuta, introspektivna pijanistička balada „Slide“, no višak artificijelnosti i manjak autentičnosti ostaju problem s kojim se na idućim projektima valja ozbiljnije uhvatiti ukoštac.
