Melody {etRating 3}
Ako želiš zvučati retro i istovremeno moderno i in uzmeš Danger Mousea ili, još bolje, Marka Ronsona. Poslije 20 godina uspona i padova s matičnom grupom Texas, Sharleen Spiteri je zaplovila u vode solo karijere i odlučila sve konce zadržati u svojim rukama i ponešto podijeliti s Bernardom Butlerom, bivšim gitaristom grupe Suede. Pa onda ne zvuči retro i moderno, nego samo retro. Butler ima vlastitog iskustva s pop glazbom i soulom iz McAlmont&Butler projekta i njihovi CD-ovi iz toga doba svjedoče kako su u pred-Amy Winehouseu dobu bili ispred vremena. Suradnje s Duffy i američkim Black Kids govore o tome da je sad došao na svoje, ali mora se priznati da iza spomenutih producenata kaska po pitanju inovativnosti. «Melody», fini, satenski bjelački soul-pop, u skladu s tom činjenicom, ima samo jednu uvjetnu manu – mrvicu je premalo u dosluhu s trenutnim trendovima. Ako zavirimo u prošlost, Spiteri bi bila nešto kao Nancy Sinatra ili Dusty Springfield za 21. stoljeće računajući i instrumentalnu podlogu, jedino su bas tonovi više napumpani.
Autorski rukopis Sharleen Spiteri odiše istančanim pop senzibilitetom, osjećajem za pitku melodiju uz vješto izbjegavanje balansiranja na rubu banalnosti. I ono što će za stare poštovatelje biti dobra vijest, «Melody» nije radikalni zaokret, već logični nastavak u odnosu na posljednjih 20 godina, nešto kao Texas bez gitara. Jedina obrada na albumu je naslovna – original Sergea Gainsbourga izašao je na njegovom konceptualnom remek-djelu Histoire de Melody Nelson – i podjednako potvrđuje dobar ukus i moć da se prilično komorna, pomaknuta melodija pretvori u inteligentni pop.
Jura Matić
