Superchunk
What a Time to Be Alive
(Merge Records; 2018.)
Posrijedi je vjerojatno vulgarna generalizacija, ali ugledniji indie-rock veterani kao da na jedan specifičan način ostaju određeni kontekstom u kojemu su napravili svoje prve glazbene korake – u pitanju nije iracionalna nostalgija ili neotvorenost prema tekućoj suvremenosti, koliko neka vrsta kontraškog ideološkog zatočeništva u atmosferi kasnih osamdesetih i ranih devedesetih, u lokalnoj “strukturi osjećaja” proizašloj iz mjesta koje su indie-rock prvoborci originalno zauzimali u popularnoglazbenom polju.
Mac McCaughan bio je dovoljno pametan i skroman autor da njegovi Superchunk prežive potrese premještanja “alternativne” produkcije u srednjestrujaški centar, pa čak i ako je jedan od preduvjeta takvog sretnog raspleta bila radna pauza u trajanju od skoro punog desetljeća. Uglavnom, McMcaughanov kvartet uspješno se vratio na scenu 2010. godine s albumom “Majesty Shredding”, tri godine kasnije stigao je također solidni “I Hate Music”, dok je ovogodišnji “What A Time to Be Alive” u stvari dugometražna ekstenzija McCaughanova anti-trumpovskog singla “Happy New Year (Prince Won’t Die Again)” objavljenog netom nakon Trumpove izborne pobjede.
Kao zapravo formalno klasičnom punk bendu Superchunku je “alternativnu” stilsku konotaciju davao McCaughanov nazalni vokal, svjesno siromašnija produkcija i relativno neočekivani prijelomi u ritmičkom lancu. Na prva dva povratnička albuma McCaughan je iznova naglasio upravo te karakteristike, a na trećem, kojeg je zamislio napuniti političkim sadržajem, to je formalno osiromašenje odveo još pola koraka dalje. Nažalost, kao komentari Trumpove ere McCaughanovi stihovi uglavnom ne izlaze iz okvira apstraktne moralističke kritike, a povremeno koketiraju i s dosadnim slackerskim elitizmom (“You’ve been carving tales for dummies / Out of live oak and out of pine). Interpretacijske limite otkriva i pjesma “Reagan Youth”, jedina čiji se sadržaj ne crpi iz aktualnog trenutka, a koja u tom smislu na albumu djeluje i najsuvislije.
Ukratko, Superchunk još uvijek zvuče uvjerljivo, McCaughanov ogorčenje i bijes jesu stvarni, a ono što im nedostaje jednostavno je nešto politički pismenija artikulacija.
