Ty Segall
Freedom's Goblin
(Drag City; 2018.)
Ponestaje mi načina kako da predstavim Tya Segalla. Ukratko: riječ je o jednoj od najznačajnijih figura (ako ne i najznačajnijoj figuri) u rock & rollu današnjice. Konzistentan je što se kvantitete tiče, što otprilike znači da od njega možemo očekivati najmanje jedno izdanje godišnje, a bitno je napomenuti kako svaki album predstavlja i određeni glazbeni pomak.
Nije mu svaki album genijalan, ali nijedan nije loš. Nijedan mu album čak nije samo prosječan, uvijek ubode s barem pet ili šest pjesama. Tyev jedini problem je njegova hiperaktivnost i nedostatak koncentracije, kao da od silnog uzbuđenja i znatiželje često nije u stanju odraditi zadnjih nekoliko kilometara utrke kako spada, nego ga zaokupi nešto pored atletske staze. Često će vas pratiti osjećaj kako je mogao posvetiti koji tjedan ili mjesec više ploči prije nego li već krene tesati novi materijal. Slično je i s “Freedom’s Goblin”, njegovim najambicioznijim i najboljim uratkom dosad. Ben Salmon iz Paste Magazine prokomentirao je kako bi se Ty sada trebao odmoriti, ne zato što je album nenadahnut, nego zato što bi trebao “prodisati” barem neko vrijeme. Zaista, riječ je o izvanrednom albumu.
“Freedom’s Goblin” sastoji se od devetnaest pjesama (sedamdeset i pet minuta materijala); riječ je o amalgamu njegovog fuzzom natopljenog garažnog roka i klasičnog rock & rolla koji na kraju tvori svojevrsnu (garažnu) rock & roll odiseju. Segall vas vodi kroz više žanrova: žestokog funka, klasičnog rock & rolla, glam rocka, punk rocka, psihodeličnog folka i ne krije svoje oduševljenje utjecajima poput Crazy Horse, T. Rex, The Beatles, neizbježnim Black Sabbath, ali tu su i Hot Chocolate i funk ikone Parliament.
Kreće snažno s “Fanny Dog”, tu su gitare s fuzzom, limeni puhači i snažan rif, samo kako bi već sa sljedećom pjesmom, “Rain”, prizvao duh Beatlesa. Melankolična piano melodija, Tyevo meko pjevanje i onda opet nastupa brass sekcija. Zatim je tu obrada Hot Chocolatea, “Every 1’s a Winner”, ima plesni beat, pamtljivo rifovlje i upečatljivo falsetto pjevanje, dok “Despoiler of Cadaver” (uvjerljivo najluđa pjesma albuma) uranja u funky-disco vode. Uvjerljivo najbolja pjesma na albumu je “My Lady’s On Fire” sa svojim mekim, sladunjavim introm, samo kako bi se pretvorila u pjesmu kojoj bi i sam Marc Bolan zavidio. Tu su meke električne orgulje, fenomenalna brass sekcija s pamtljivim saksofonom i briljantni, pamtljivi hookovi na kraju koje ćete dugo pjevušiti. Zatim je tu masno rifovlje pjesme “Alta”, lijena i meka “Cry Cry Cry” i moćna, bahata i nešto klasičnija “Shoot You Up” koja se bez problema mogla naći i na njegovim ranijim albumima.
I tako se “šalta”, iznenađuje vas svojim aranžmanima, svojim nenadanim prijelazima iz jednog žanra u drugi, polako tvoreći svoj rock & roll Olimp. Isto kao što će jednog dana njega netko postaviti u svoj rock & roll panteon. U to ne sumnjam.
