The Band
Music From Big Pink (50th Anniversary Edition)
(Capitol, reizdanje, 1968./2018.)
Godine 1967. grupa The Hawks transformirala se u The Band i potpisala diskografski ugovor s kompanijom Capitol Records, te koncem idućeg ljeta (još svježa nakon plodne koncertne i studijske suradnje s Bobom Dylanom) pod novim imenom objavila jedan od najutjecajnijih prvijenaca u povijesti rock glazbe: Music From Big Pink.
Na tom epohalnom izdanju (djelomično koncipiranom u glasovitoj kući Big Pink u mjestašcu Saugerties u državi New York, a sada oživljenom u obliku raskošno dizajniranog i remasteriranog paketa), The Band će postaviti temelje moderne americane. I to 1968, prije točno pola stoljeća.
Od samoga početka Robbie Robertson, Richard Manuel, Rick Danko, Garth Hudson i Levon Helm (svi osim posljednjeg Kanađani!) bili su vođeni neobičnim konceptom: učiniti radikalni otklon od trenutnih rock and roll ekscesa onoga doba – od psihodeličnih eksperimenata, od (pseudo)progresivnih zahvata, jazz fuzija, od dugačkih, tehnički besprijekornih gitarističkih sola, od striktnih blues-matrica i beskrajnih LSD-improvizacija. Umjesto toga, ostavština The Banda, puna organskih, ekspertno izvedenih dionica na standardnim i manje standardnim instrumentima (od gitara do antiknih orgulja, harmonike i puhača) i danas funkcionira kao uglazbljena, izblijedjela crno-bijela razglednica s motivima Amerike kakve nema i kakve nije bilo niti u legendarnoj šezdeset-osmoj.
O pjesmama kalibra “The Weight”, “This Wheel’s On Fire”, “To Kingdom Come” ili pak uzvišenoj, gotovo sakralnoj izvedbi Dylanove “I Shall Be Released” odavno je sve rečeno, no najbolje je to sročio kritičar Greil Marcus u poznatoj studiji Mystery Train: U preplitanju instrumentalističkih dionica i preciznog ritma, u vokalnoj harmoniji (gdje svaki glas zadržava vlastitu individualnost), te u napola zagubljenim frazama i skrivenim stihovima leži višeznačnost koja silovito otvara novi svijet. U pjesmama grupe The Band prepoznaje se čežnja za domom; one reflektiraju osjećaj izgnanstva koji određuje naše živote.
U revitalizaciji albuma u produkcijskom smislu surađivali su Robbie Robertson i Bob Clearmountain koji je, prema Robbiejevim riječima, učinio “sjajan posao”, omogućivši da se sada čuju detalji koji su u prijašnjem miksu bili potisnuti ili jedva primjetni. Preporučljivo, dakako – uz napomenu da se i bez priloženih bonusa (“Yazoo Street Scandal” je impresivan, ostalo otpada na alternativne verzije..) sasvim lijepo može živjeti. Iznimka je vjerojatno a capella verzija “I Shall Be Release”, koja je mnogo više od zanimljivog studijskog dokumenta.
