The Band of Heathens
Sunday Morning Record
(BOH Records)
Među iskrenim americana entuzijastima The Band of Heathens već su neko vrijeme na glasu kao provjereno ime, odmah po objavljivanju istoimenog studijskog debija 2008. godine, onima koji su ga slušali, bilo je jasno da se radi o ozbiljnom i zrelom rokenrol bendu, a izlazak njihova posljednjeg albuma “Sunday Morning Record” u istim je krugovima dočekan s ponešto strepnje.
Prije dvije godine od benda je ruke digao Colin Brooks, tip koji je zajedno s Edom Jurdijem i Gordyjem Quistom sačinjavao autorsku osovinu benda, a nedugo nakon njega zajedničko doviđenja rekli su basist Seth Whitney i bubnjar John Chipman, pa je bilo za vidjeti hoće li spomenute promjene u postavi imati nekog značajnijeg utjecaja na zvuk nove ploče.
Međutim, nekakvim posebnim posljedicama ni traga, moglo bi se reći, budući da “Sunday Morning Record”, kao što mu i naslov sugerira, zaista zvuči kao nešto što bi se moglo, na miran želudac, s guštom slušati u iščekivanju nedjeljnog ručka. Bit će da bendu nije dugo trebalo da narušenu rutinu zamijeni nekom novom jer čini se, sasvim u suprotnosti s pozadinskim znanjem o kadrovskim previranjima, da su The Band of Heathens ovom pločom dobili nešto dodatne mirnoće i jasnoće koja im je prije tu i tamo znala uzmanjkati. Na neki način album kao cjelina potvrda je upravo toga, iako se komadi poput “Shotgun”, “Caroline Williams” ili “Since I’ve Been Home” izdvajaju posebnim umirujućim karakterom. Ima tu nešto i praznoga hoda kojeg bi možda odbjegli Brooks uspio popuniti interesantnijim materijalom, no The Band of Heathens ovim su albumom najviše profitirali kada je riječ o aranžmanima.
Njihova mješavina soula, countryja, bluesa i gospela zakuhana je u stvari po prvi puta u pop kotlu, ali nikada nije zvučala bolje ili spretnije, što je rezultiralo time da ih se na nekim mjestima, bez imalo ironije, počelo uspoređivati ni manje ni više nego s THE Bandom. E sad, The Band, kako je netko to jednom napisao, su se trudili da zvuče kao da su uvijek bili stari sto godina, dok se The Band of Heathens zapravo najviše trude zvučati kao da nije prošlo previše vremena od konca šezdesetih ili početka sedamdesetih, pa usporedba može funkcionirati tek na nekoj nižoj razini, i čini mi se da bi ih u tom smislu primjerenije bilo usporediti s Wilcom. Ipak, The Band of Heathens slabiji su od Wilca, to je jasno, nešto im fali, ovaj album ima svojih mjestimičnih rupa koje će svatko uočiti, ali ne trebate se time posebno zamarati.
The Band of Heathens dolaze iz Austina, glavnog grada savezne države Teksas, za kojeg kažu da dođe nešto poput liberalne oaze usred konzervativne pustinje. Na ovom albumu bend i djeluje tako nekako, kao da se, kada je u pitanju zvuk, ne mogu ili ne žele opredijeliti ni za gradski ni za savezni tabor, a to zapravo nije mala niti jednostavna stvar. The Band of Heathens na ovom albumu puno više zvuče dobro nego prosječno, a to je na koncu ionako jedino što je važno. “Sunday Morning Record” smiruje strasti i poručuje da oko budućnosti ovog benda ne treba brinuti brigu.
