John Paul Keith
Memphis Circa 3AM
(Big Legal Mess Records)
Tko je John Paul Keith? Vele da je više od desetljeća proveo u nekoj vrsti dobrovoljnog glazbenog egzila. Rođen u Knoxvilleu (TN), skitao se i sviruckao po New Yorku, Nashvilleu i Birminghamu (AL), a tmurnu osobnu rokersku odiseju slučajno je priveo relativno sretnom kraju kada se 2005. godine usidrio u Memphisu, nakon što je već odlučio poslati cijelu stvar k vragu.
Keith stvarno nije imao sreće, uvijek nešto krivo. Samo jedan primjer: negdje početkom tisućljeća u Nashvilleu okupio je fini prateći bend pod imenom Stateside, snimio s njima album “Twice As Gone”, a kada je trebalo krenuti na tzv. promotivnu turneju u priči se pojavio Ryan Adams, ponudio istoj ekipi ozbiljne novce i prozvao ih kardinalima. U posljednjih nekoliko godina krenulo je na bolje.
“Memphis Circa 3AM” (dvanaest pjesama, malo više od pola sata) njegov je treći – i najbolji – studijski uradak, odsviran i otpjevan, kao i prethodna dva, u pratnji benda One Four Fives. Snimljen uživo na dvoinčnoj traci u studiju Sam Philips Recording Service, album je producirala lokalna legenda Roland Janes, lik koji je svojevremeno bio “domaći” gitarist studija Sun i koji je svirao gitaru na hitu Jerryja Lee Lewisa “Whole Lotta Shakin’ Goin’ On”! Zvuk i ambijent ove ploče očekivano su, što bi se reklo, patinasti, sasvim u skladu s uvjetima proizvodnje opterećenima simboličkom povijesnom prtljagom, gradskom mitologijom i nesuvremenim pristupom kada je posrijedi snimanje.
Kao kišobranska žanrovska odrednica mogao bi poslužiti termin power pop, iako se zapravo radi o, naravno, ukrštavanju nekoliko više ili manje bliskih žanrova, koketiranju, primjerice, s klasičnim rockabillyjem ili kalifornijskom varijantom countryja (prvi na pamet pada Buck Owens) s konca 50-ih. Dakle, još jedan tip koji, kako se to obično veli, kroz staro dolazi do novoga. Međutim, mekoća s kojom su satkani Keithovi komadi sugerira kantautorsku rafiniranost bez premca koja se unutar jednog široko shvaćenog žanra, nastanjenog nemalim brojem mediokriteta, izdvaja u svakom smislu.
Uz sve to Keith je i anegdotičan kazivač, nije dosadan i ne gnjavi nepotrebno, a spisateljski šarm fundira u stihovima poput “no one ever looked finer/still wearin’ last night’s eyeliner¨. Jako dobar album – jedan od najboljih u posljednje vrijeme – koji će sasvim sigurno kvalificirati Keitha u prvu americana ligu, bez repasaža.
