The National
Sleep Well Beast
(4AD; 2017.)
Ima li ikakvog smisla the National predstavljati publici iz jugoslavenske regije? Bend neki od nas viđaju češće od rodbine. Njihov koncert u PAUK-u (2007.) jedan je od onih koji će se apsolutno svi posjetioci rado prisjetiti, štoviše, hvalit će se kako su pratili bend prije nego što je postao ovo što je danas.
Neki će čak tvrditi kako su bili u KSET-u (2004.). Otprilike petsto ljudi tvrdi da je bilo na koncertu na kojem je bilo pedesetak ljudi, to vam dosta govori o statusu benda u Hrvatskoj. Ovdje imaju legiju obožavatelja, ovdje se svaka, ali svaka pjesma pjeva od riječi do riječi. Bez greške. “Alligator”, “Boxer” i “Sad Songs for Dirty Lovers” spadaju u panteon albuma suvremenog indie rocka. Tekstovi Matta Berningera su im duboko ukorijenjeni u žaljenju i melankoliji te progovaraju o gubicima i neuspjesima, svatko tko je slušao ovaj bend prepoznao se u minimalno tri njihove pjesme. Glazba (koju najvećoj mjeri skladaju blizanci Aaron i Bryce Dessner) im je slojevita, topla unatoč oceanu melankolije koji navire iz zvukova, aranžmana te tekstova i glasa Matta Berningera. The National je od svojih početaka stvarao glazbu koja je jednostavno tražila da se zavučeš u dekicu, ili barem opiješ jer te značajna polovica ostavila. Izvrsna niša, publike koliko hoćeš, to morate priznati.
Nakon maloprije navedena tri albuma nastupa period stagnacije. “High Violet” iz 2010. imao je nekoliko svijetlih trenutaka poput “Vanderlyle Crybaby Geeks”, “Sorrow” ili “Terrible Love”, ali je na lirskom planu bio uglavnom ziheraški, glazbeno i produkcijski malo preupeglan i preravan, a aranžmanski pomalo predvidljiv. Bend je ipak postigao veću slavu i nekako s tim albumom stječemo dojam da je bend debelo otplovio u srednjostrujaške vode. “Trouble Will Find me” (2013.) je sterilniji, radiofoničniji i ravniji nastavak “High Violeta”. Mnogi su ih već s razlogom otpisali. Rijetko se koji bend uspije othrvati demonima generičnosti i osrednjosti, ali ako netko ima pojma o hrvanju s demonima, onda je to Matt Berninger.
Sa “Sleep Well Beast” dokazuju da na oba plana, glazbenom i tekstualnom, imaju i dalje štošta za ponuditi. Album nije neki ludi zaokret u izričaju a la Radiohead u “Kid A” fazi, ali predstavlja koliki-toliki odmak od njihovog uobičajenog sentimenta. To znači da ćemo čuti više suptilne, meke elektronike, poigravanja s loopovima, reskije gitare i (na momente) Berningerov vokal.
“Nobody Else Will Be There” nosi klavir, suptilne gudačke dionice, meka elektronika i nježno pjevušenje, a već sljedeća, “Day I Die”, obilježena je karakterističnim, fenomenalnim bubnjanjem genijalnog Bryana Devendorfa i nešto otvorenijem, dinamičnijem aranžmanu. Na “Walk It Back” (jedna od najjačih pjesama na albumu) se najviše ističu synthevi, “Born to Beg” žubori, a klavir je njiše. Pjesma “Turtleneck” je najbliže što the National može doći gitarofašizmu i ima potencijal da postane jedna od boljih za izvođenje uživo. Bubnjarsko programiranje, neobičan aranžman na “I’ll Still Destroy You” podsjećaju na Björk, a flešbek na prijašnje momente genijalnosti nastupa na pjesmi “Carin at the Liquor Store”. “Dark Side of the Gym” je zaigrana, predivno snovita kompozicija prepuna bljeskova svjetlosti, a završna “Sleep Well Beast” se postepeno diže, raste ali ni u jednom trenutku ne eksplodira.
Nakon dva albuma koji će svakog osim onih najzagriženijih fanova ostaviti ravnodušnim (posljednji možda čak ni zagriženog fana) the National dokazuje da ih se ne ubraja bez razloga u najznačajnije bendove proteklih petnaestak godina.
