David Crosby
Sky Trails
(BMG, 2017)
Crosby je nesumnjivo najproblematičniji i najbuntovniji član CSNY, jedna od središnjih osobnosti kalifornijske kontrakulturne scene, i američke rock scene općenito, barem u razdoblju 60-ih i 70-ih. Solo karijera, često prekidana drugim, razglašenijim suradničkim projektima, obilježena mu je usponima i padovima, a najboljim se smatra solo prvijenac If I Could Only Remember My Name.
Od te ploče proteklo je puno vremena, pa je uslijedila pauza od dva desetljeća, koliko nije snimao samostalno, da bi se 2014. vratio s albumom Croz. Nakon toga uslijedio je Lighthouse, te napokon Sky Trails koji pokazuje da su Crosbyjev duh i kreativnost unatoč svim nevoljama koje je prošao – ostali začuđujuće očuvani. Ili barem donekle očuvani. Sky Trails zvuči uredno, razmjerno nadahnuto, pažljivo dizajnirano i – s obzirom na prgavu Crosbyjevu narav – veoma odmjereno. U uvodnoj temi “She’s Got To Be Somewhere” lako je prepoznati utjecaj tandema Steely Dan, no ta ritmički propulzivna pokazna vježba izuzetak je, a ne pravilo. Najbolja je naslovna pjesma, otpjevana u duetu s koautoricom Beccom Stevens. Meditativnost te skladbe, jedne od boljih u karijeri, savršeno evocira kalifornijski hipijevski folk iz sezone 1969/70, a da pritom ne zvuči anakrono i ne-suvremeno. Kao poštovatelj Joni Mitchell (uostalom, producirao je njezin prvijenac iz 1968), Crosby nije mogao odoljeti: ovdje se našla i korektna reinterpretacija njezine “Amelie”.
Bilo bi pogrešno, međutim, sve svesti na odavanje počasti prošlim vremenima; Sky Trails korespondira s modernim vremenima, pa će “Capitol”, u tom smislu, funkcionirati kao frontalni napad na trenutnu američku administraciju. Crosby je uvijek volio kombinirati spiritualno i osobno s općim i globalnim, pa je tako i ovdje. Zaključna “Home Free” lišena je čvrste strukture i pamtljive melodijske linije, ali ipak nekako fino teče – vrludavo, poput autorova izmučenog ali (valja to ponoviti) još uvijek vitalnog uma.
